Straussova opera na našim daskama

Njemačka opera u Hrvatskoj više je eksces nego pravilo. Još dok se Wagnerove glazbene drame s vremena na vrijeme i nađu na repertoaru središnjeg nacionalnog kazališta, opus njegova imenjaka Richarda Straussa potpuno je iščeznuo iz naše izvođačke prakse. Njegove opere doista traže iznimno njegovanje tradicije vrhunskog bogatog orkestra, snažnih i inteligentno vođenih glasova i domišljatost dramatizacije u mizansceni. Zanimljivo je da se toga nije prihvatio ni Osijek ni Zagreb, već Split, i to na svečanom otvaranju Splitskog ljeta 1996. sa Salomom na Peristilu. Richard Strauss preuzeo je od svojega velikog uzora Wagnera prokomponiranost vokalnih linija, bogato orkestriranu instrumentalnu dionicu koja kao da može funkcionirati i samostalno te dorađenost glazbene drame. Njegove dvije opere praizvedene u prvom desetljeću 20. stoljeća, jedna starozavjetna, a druga starogrčke provenijencije, Saloma i Elektra, izraz su glazbenog ekspresionizma čije ozračje naslućuje velike svjetske sukobe koji će tek uslijediti. Bile su daleko ispred svojeg vremena i s neprihvaćanjem publike autor se teško nosio te je nakon toga, već u prvoj sljedećoj operi, Kavalir s ružom, napravio drastični zaokret i vratio se neoklasičnom izričaju i hipertrofiranoj romantici, kojoj je ostao vjeran do kraja.

Finkinja Helena Juntunen kao Krizotemis
i Njemica Maida Hundeling kao Elektra / Snimio Dražen Šokčević

Proteklih pet godina riječko Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca sustavno gradi repertoar i ansambl na temelju važnih, neizvođenih, vrlo zahtjevnih i često rizičnih naslova uz odlične pjevače i dirigente. Glavni je krivac dramaturg-redatelj Marin Blažević, koji je nakon godina vođenja Opere postao kazališni intendant. Njegova je najveća zasluga u tesanju orkestra u angažmanu mladoga finskog maestra Villea Matvejeffa, odličnog dirigenta pozitivne energije, s čijeg lica nikada ne silazi osmijeh od uha do uha, što se pokazalo dodanom vrijednošću njegove neupitne profesionalnosti. Čak i u ovoj sezoni, kada više nije šef dirigent orkestra Riječke opere (sada je to mladi i perspektivni Bugarin Yordan Kamdzhalov), Matvejeff je ostao vezan za ansambl kao redovni gostujući maestro u ključnim trenucima, kao što je snimanje hrvatske opere Nikola Šubić Zrinjski za njemačku tvrtku cpo ili praizvedbu Straussove Elektre. Zasad na dvije održane izvedbe u ovoj sezoni – na premijeri 28. svibnja i jedinoj reprizi, 1. lipnja – produkcija stvorena u suradnji sa Slovenskom filharmonijom i ljubljanskim Cankarjevim domom zapanjila je gledatelje već na prvi pogled novim rasporedom izvođačkih snaga. Zbog velikog simfonijskog orkestra za kakav je Strauss pisao Elektru, svoju prvu operu na libreto Huga von Hofmannsthala, u kojemu traži više od stotinu instrumentalista, riječki je operni orkestar s mnogim vanjskim suradnicima iz Rijeke i iz Zagreba smješten na scenu, dok je orkestralna rupa poslužila kao podij za zbor, statiste i vokalne soliste. Izvrnuti elementi antičkoga kazališta donose stepenište koje vodi iz rupe na platformu smještenu doslovno na prva tri reda gledališta, takoreći dodirujući publiku. Pjevači ovdje imaju dodatnu teškoću dvosatnu glazbenu dramu iznimnih dinamičnih i dramatičnih vrhunaca donijeti gledajući se oči u oči s posjetiteljima u gledalištu, bez usluge šaptača ili ikakva odmaka. Sa scene sve to vrijeme uopće ne silazi interpretkinja naslovne uloge, tražena Elektra s europskih opernih pozornica, Njemica čudesne glasovne snage i izdržljivosti, raritetni tip dramskog soprana, Maida Hundeling. Njezin glas ni u ekstremnim decibelima ne gubi na zvonkosti, pjevnosti i ljepoti, što je prava rijetkost u opernom svijetu. Svi ostali interpreti prvi su se put susreli s Elektrom, ali po sigurnosti i dojmljivosti izvedbe nisu zaostajali za Hundelingovom. Elektrinu suprotnost, njezin alter-ego u liku mlađe sestre Krizotemis, kristalno je čistim svijetlim sopranom koji razbija staklo u plavo-bijeloj haljini dočarala mlada finska sopranistica Helena Juntunen. Tamne boje vokalnosti branila je zagrebačka nacionalna prvakinja Dubravka Šeparović Mušović kao njihova majka Klitemnestra, mezzosopranistica ujednačena zapjeva i ekspresionističke, predlošku prikladne, glume. Mahom žensku operu šarolikim je rasterom dopunjavao i niz sjajnih muških pjevača u manjim ulogama, poglavito pjevni bas-bariton Dario Bercich kao dojmljivi Orest i svijetli tenor Marko Fortunato kao Egist. Ako se uspjeh cjeline ocjenjuje prema najsitnijim karikama, Riječka opera obiluje kvalitetnim pjevačima, koji tek trebaju dobiti prigodu za prave uloge, među sluškinjama mogli smo čuti divne glasove Sofije Cingule, Vanje Zelčić i Morane Pleše. Arhitektura predstave gradi se na čudesnim slikama uz kostime žarkih boja po uzoru na slikarski stil fovizam ili pak golema Klitemnestrina plašta s krhotinama zrcala, majstorski radovi kostimografkinje Sandre Dekanić te scenografa i majstora svjetla Alana Vukelića. Rijeka je ovom sjajnom predstavom ispraćenom dugotrajnim ovacijama na nogama dokazala da je spremna za svojega prvoga Wagnera – operu Tristan i Izolda, kojom počinje njezina godina Europske prijestolnice kulture 2020.