Shakespeare, tko je to?

Generacijama još odjekuju promjene koje je u kulturi napravio Teatar &TD. Bez obzira na različite promjene sinekura, to je kazalište, mogli bismo reći, gotovo oduvijek bilo sinonim za avangardu, promjenu, nekonvencionalni pristup sceni, izbor pisaca izvan formata te je utjecalo na kulturnu sredinu i izvan Zagreba. Stoga je danas gotovo simptomatično da sve ono što se desetljećima gradi u samo jednoj sezoni gotovo nestane i prilagodi se ionako zasićenoj komercijalnoj kazališnoj sceni. Prvu premijeru u Teatru &TD nakon smjene Nataše Rajković čekali smo mjesecima. Najavljena i nesuđena prva najavljena premijera pod ravnateljstvom Davora Šišmanovića, Ružni Mariusa von Mayenburga u režiji Barbare Rocco, odgođena je, a Hamlet za svakoga njemačkoga dramskoga pisca, redatelja i dirigenta Sebastiana Seidela u režiji Lovre Krsnika došao je kao prvijenac na samu kraju sezone. Riječ je o autorovu najizvođenijem komadu, a u Hrvatskoj je obilježena okrugla dvadeseta premijera.

Prizor iz predstave Hamlet za svakoga / Snimio LUKA DUBROJA

Sam izbor prilično tipizirane, komične i prvoloptaške dramske igre za dvoje sa zanimljivim činjenicama o Shakespeareu, Hamlet za svakoga, čudan je i prikladniji za već spomenuta privatna kazališna zabavišta. Igrarije s Bardom uostalom nisu nikakva novost. Vješto su se i inteligentno odvijale u različitim pop-kulturnim medijima – od stripovskog Alana Forda do komičnog serijala Bena Eltona, Pero Shakespeareovo u produkciji BBC-a, a prikazivano na HRT 3.

Sebastian Seidel u premijernoj je noći bio u gledalištu. Ako se posve proizvoljno teleportiramo u istu dvoranu 1976, tamo bi nas u publici dočekao Harold Pinter s redateljem Tomislavom Radićem i predstavom Ničija zemlja. Takav repertoarni skok samo je znak vremena. Posvećenost i ozbiljnost sve više postaju misaonim imenicama. Redatelj mlađe generacije Lovro Krsnik oblikuje predstavu skromnih dometa u kojoj se na prilično pojednostavnjen način izjednačuju kazališna i egzistencijalna pitanja, otvorena već u uvodnoj sceni u dvorištu prodavanjem Coca-Cole i kokica kako bi se dodatno podcrtala sve veća i stvarna monetizacija same umjetnosti potpomognuta fondovima EU-a. Ako nisi poduzetan, nisi umjetnik.

Scena Marijane Gradečak otužna je i otrcana s paravanom na koji su čičkom zalijepljeni dijelovi kostimografije Slavice Motušić. Tea Šimić kao Johanna i Zoran Pribičević kao Friedrich stalno traže aktivnu potporu publike i bore se za njihovu naklonost kontrolirano improvizirajući na sceni. Taj izboreni prostor nerijetko je obilježen porazom, što možda i ne može biti drukčije u areni pukoga preživljavanja. U stalnu su nesporazumu tražeći poziciju sebe kao izvođača i zadovoljenja publike. Tea Šimić nema zavidnu kontrolu glasa i naglasaka, navija i potiče publiku na sudjelovanje te je u potpunosti posvećena zabavištu. Ipak je u licu buduće glazbene zvijezde. Pribičević je energičan, dominantan i dosljedan u naglašenoj karikaturalnosti ili pokušaju ozbiljnosti.

Taj tanašni dramski predložak ne ostavlja mnogo prostora za nešto maštovitiji i ozbiljniji redateljski rad izvan nekolicine dosjetki i glumačkoga žara za igranjem, no ujedno otvara važno pitanje umjetničke odgovornosti. Čemu u ovim ionako duhovno oskudnim vremenima još jedna predstava sa samo nekoliko dobrih fora? Zar je moguće da je istraživački fokus mlađe generacije hrvatskih kazalištaraca toliko plitak da nije kadar kopati dublje od najjednostavnijih teza? Za razliku od gotovo idealnih uvjeta repertoarnih mastodonata, Teatru &TD se barem mogu uvažiti olakotne okolnosti nedostatka luksuza, a eventualni se izbor sama komada možda uspije i svaliti na nekoga drugoga.

Svejedno, ostaje gorak okus u ustima. Previše je tu povijesti, uzdahnuli bi likovi Zadie Smith u Bijelim zubima. Teatar &TD kao mjesto memorije otvaralo se prema različitima, osciliralo od dramskog, performerskog do plesnog te je uvijek bilo s onu stranu glavne struje. S prvom i posljednjom ovosezonskom premijerom Hamleta za svakoga postalo je upravo ta glavna struja – pomalo smiješna, površna i nezanimljiva. Tim ćemo jednoznačnim pristupom kazalištu samo ubrzati njegovu stalno najavljivanu smrt u kontekstu vremena serija i videoigara. Kazalište može i treba biti mnogo više. Sve većim istiskivanjem alternativne i drukčije scene, sve siromašnijim programom unutar same Kulture SC-a, kao da dolazi neko novo vrijeme u kojem ćemo se sve češće pitati: Shakespeare, tko je to?