Potresna monodrama Marije Sekelez

Glumica Marija Sekelez, ovogodišnja dobitnica Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, premijerno je 24. svibnja 2019. postala Marina Cvetajeva u predstavi Duga u crnini u produkciji Kazališne družine Mare u Centru mladih Ribnjak, na Sceni Ribnjak u Zagrebu. Izvela je epistolarnu predstavu o ljubavi i želji za čovjekom, domovinom i poezijom, koja preispituje sudbinu žene pjesnikinje, pojedinca u represivnim vremenima, problematizirajući tugu inozemstva i tugu domovine.

Duga u crnini dvoznačno se, semantički, može objasniti kao obojeni luk u crnilu svijeta ili korota u koju se odjenula čak i duga sreće i moguće preobrazbe. Marina Cvetajeva, ruska pjesnikinja rođena 1892. u obitelji intelektualaca, oca klasičnoga filologa i povjesničara i majke pijanistice, kao da nije mogla biti sretna jer ju je kontekst vremena odredio kao patnicu i putnicu u vremenu i prostoru, apatrida koji stalno odlazi i dolazi.

Marija Sekelez  kao Marina Cvetajeva / Snimila Sabina Kaštelančić

Tragična životna sudbina zainteresirala je glumicu Olgu Savić koja je svojevremeno adaptirala i izvela autobiografske proze Marine Cvetajeve, a nova premijera donosi posebno životno kazališno ruho u dramatizaciji i režiji Marije Sekelez.

Tužni, inscenirani životopis Marine Cvetajeve govori kako se već s trinaest godina u Rusiji poistovjetila s pobunjenicima u revolucionarnim događanjima, zbog čega je izbačena iz internata.

Politički i društveni događaji u Rusiji potpuno su odredili njezin život. Vrlo je mlada sudjelovala u pjesničkoj koloniji na Krimu i s devetnaest godina udala se za Sergeja Efrona, carskoga višeg časnika, kojega je tamo upoznala, ali je u braku ostala slobodna. Imali su kćeri Arijadnu, rođenu 1912, zaslužnu za čuvanje njezina djela, Irinu, rođenu 1917, koja je kao trogodišnjakinja umrla od gladi u prihvatilištu, i sina Georgija, nazvana Mur, rođenoga 1925, koji je u bitkama stradao ubrzo nakon majčine smrti. Od Oktobarske revolucije 1917. žive sve lošije i siromašnije. Sestri Anastasiji Asji Cvetajevoj piše da se iz neimaštine preselila u bilježnicu.

Scenografska sugestija intimne sobe s vremenskim odmakom glumice koja za stolom posvećeno čita pjesnikinju ideja je scenografkinje i kostimografkinje Dinke Jeričević, koja je za glumicu napravila i sivi kostim s bež obrubom, tako da su scena i kostim ujednačeni, s patinom vremena, ali i moderni, a prijevode je, odnosno prepjeve pjesama, autorski potpisao Luko Paljetak. Asocijativno, pozadinski zid izgleda kao pregrada za presvlačenje iz kostima u kostim, iz identiteta u identitet, kao garderoba u stanu ili kazalištu, a svojim minimalizmom sugerira skučene prostore u kojima su stanovali. Monološka je forma vizualizirana portretima koji se osvjetljuju i progovaraju glasovima glumaca.

Obitelj Marine Cvetajeve dalje se seli po Europi: Berlin, Prag, Pariz, a 1937. vraćaju se u Sovjetski Savez, jer čeznu za Moskvom, iako u jednome tekstu Cvetajeva navodi da sad nije Rusija nego SSSR, a da ona ne može putovati bezvučno, bez samoglasnika. Navodeći razloge za i protiv povratka u Moskvu piše kako je u Parizu ona pjesnikinja bez čitatelja, a u Rusiji pjesnikinja bez knjiga. U pismu iz 1940. navodi da za pisce u Moskvi nema ni metar stambenoga prostora, što nam prostor scene i scenografska rješenja i sugeriraju. Muža joj strijeljaju, kći Ajla uhićena je. Predstava postaje sve sumornija i sumornija kako se postupno otkrivaju detalji teškoga života. Sa sinom se sklanja u tatarski gradić Jelabugu, gdje je gladna i izolirana počinila samoubojstvo 1941. U jednome od pisama navodi da je u Rusiji pomor pjesnika, kao i da je prognana iz obitelji muških božanstava, misleći na kolege pjesnike. Ipak, posebno su njezin život, ali i opus, kao i kazališnu predstavu, obilježila njezina pisma pjesnicima Pasternaku i Rilkeu.

Književni je opus Marine Cvetajeve zapravo tragična biografija. Boris Pasternak, autor zbirke poezije Sestra moja – život i romana Doktor Živago razmijenili su dvjestotinjak pisama između 1922. i 1935, s iskazima platonske ljubavi, snage i slabosti pjesnika, a pisma su prestali slati nakon prvog i jedinoga susreta. Nakon čistki 1930. Pasternak više nije ni želio pisati poeziju. Pisma upućena Renéu Raineru Mariji Rilkeu također su posebna, iako se nikad nisu sreli, a u njima Marina Cvetajeva govori o najpoznatijim mu Devinskim elegijama, njegovoj bolesti i svojim emocijama.

Pisma koja Marina Cvetajeva piše pjesnicima i drugim sebi dragim osobama gotovo dva desetljeća kao intimna forma postaju književni tekst i kazališna predstava, a gledatelji voajeri u tuđi epistolarni, (ne)poznat život. Okviri na zidu postaju prozori u prošlost, govorene slike, bljeskovi vremena, glasovi onostranosti i dviju dimenzija, a publika voli sentimentalnu riječ i blagi pathos ljubavni u političkome kontekstu.

Glumci interpretatori Pasternaka – Boris Svrtan, i Rilkea – Rene Medvešek zvuče vrlo sugestivno, nježno i dokumentaristički, a na kraju, nakon čitanja pisama kronološki, po datumima, i govorenja slika slijedi izvješće posljednje stanodavke, koja je Marinu Cvetajevu pronašla obješenu, a nije ni znala da je pjesnikinja. Čak se ne zna gdje joj je grob.

Suvremena japanska likovna umjetnica Yayoi Kusama, koja je u bolnici za duševne bolesnike već četrdeset godina, ali stalno slika i izlaže, a koja od mladih dana vidi točkice svuda oko sebe, pa čak i na sebi, piše: „Umjetnost može okončati patnju.“ Marina Cvetajeva stalno je pisala, bez prekida stvarala pjesme, eseje, pisma, kazališne tekstove i kratke proze i to ju je neko vrijeme sigurno sačuvalo od strašne patnje.

Marija Sekelez uspjela je samodisciplinom i smirenošću pokazati velik pjesnički i prozni opus ranjene pjesnikinje i postići katarzu u gledalištu.