Pogled iza Željezne zavjese

Godine 1957. Gabriel García Márquez tri je mjeseca proveo u zemljama Istočne Europe, o čemu je napisao jedanaest novinskih tekstova, koji su 1978. sakupljeni u knjizi Putovanje po Istočnoj Europi. Povod obilasku „zemalja iza Željezne zavjese“ bio je šesti Svjetski kongres mladih u Moskvi, rijetka prilika kad je SSSR masovnije otvorio granice strancima, a radoznali novinar to nije smio propustiti. Društvo su mu pravili pariška grafička urednica Jacqueline i talijanski novinar Franco, a knjigu otvara zapis o boravku u Istočnome Berlinu.

Tadašnji Berlin, još neraspolovljen zidom, ali ideološki duboko podijeljen, pokazuje se najturobnijim punktom njihova putovanja, depresivnijim i od Moskve, derutnih pročelja, prljavih ulica, ruševnih zgrada i sivih ulica kojima koračaju „ljudi s tugom u očima“, i sa sovjetskim vojnicima na svakom uglu. Iz Istočne Njemačke, koja se pokazala bastionom rigidnosti i gdje autor nije uspio stupiti u kontakt s domaćim stanovnicima zbog njihova straha i nepovjerenja, odlaze u Prag, a automobil zamjenjuju vlakom. Prag se pokazuje otvorenim gradom, koji se opuštenom atmosferom ne razlikuje od zapadnoeuropskih metropola; zapažaju brojne pozitivne različitosti u odnosu na Istočni Berlin; restorani su uredniji, konobari uslužni i brzi, toaleti čišći i od onih u Parizu, a ljudi su bolje raspoloženi i kvalitetnije odjeveni. Nadomak Praga primjećuju brojna industrijska postrojenja, a uskoro doznaju da Čehoslovačka proizvode izvozi u zemlje Istočne Europe i u Austriju. Obrazovani su ljudi solidno plaćeni jer ih tako vlast odvraća od emigracije na Zapad. Razlike u korist zapadnih zemalja uočavaju se u sitnicama, npr. u puknutim očicama. Osjeća se opuštenost; ulice ne nadziru naoružani policajci, nema ni sovjetskih vojnika i ne osjeća se ozračje sluganstva Moskvi kao u Istočnoj Njemačkoj i u Mađarskoj.

Prev. Gordana Tintor, VBZ, Zagreb, 2018.

U Poljskoj zapaža masovno čitanje knjiga u vlaku. Zajedničko stanovništvu svih posjećenih zemalja oduševljenje je piščevim ručnim satom; u tim zemljama malobrojni posjeduju sat, osobito pozlaćen kakav je bio njegov, unatoč izgledu vrlo jeftin.Varšava je te 1957. bila uglavnom u ruševinama, s rijetkim obnovljenim zgradama nakon stravična ratnog razaranja. Dojam iz vlaka o Poljacima kao opsesivnim čitateljima u Varšavi se potvrđuje; za razliku od drugih trgovina, knjižare su bogato opskrbljene i masovno posjećene, ljudi čitaju u restoranima i na ulici dok čekaju tramvaj; Poljaci možda „čitanjem ispunjavaju sve praznine života“. Iznenađuje ga velika zastupljenost vjerskih insignija i brojnost svećenika i časnih sestara na ulicama u komunističkoj zemlji. Primjećuje da se unatoč siromaštvu Poljaci trude zadržati dostojanstvo i otmjenost, za razliku od građana Istočnog Berlina, čega je dokaz i njihovo nastojanje da razoreni grad rekonstruiraju „kamen po kamen“ kako bi bio nalik staromu. Za razliku od opuštenih Pražana, koji o politici ne razgovaraju, u Poljskoj se osjeća vrenje pobune i otpora, osobito među studentima, koji su kritični spram vlasti u svojim glasilima. Nužnost socijalizma ne osporavaju, ali dovode u pitanje sposobnost ljudi na vlasti.

Dojmovi iz Sovjetskog Saveza najopsežniji su dio zapisa, jer je to ishodište stanja u svim posjećenim zemljama. Nepregledna veličina te zemlje zastrašuje Márqueza; SSSR opisuje kao gorostasno čudovište s dvjesto milijuna ljudi, sa 105 jezika i mnoštvom nacionalnosti na području koje zauzima šestinu svijeta, „ukupno 22.400.000 četvornih kilometara bez ijedne reklame za Coca-Colu“ (slični primjeri autorove duhovitosti brojni su u knjizi, npr.: „U Sovjetskom Savezu nema kolača jer svoje slastičarsko umijeće troše na arhitekturu“). U Moskvi ga oduševljava dobronamjernost i iskrenost ljudi, koji su se trudili ostaviti o svojoj zemlji dobar dojam, u čemu prepoznaje domoljublje, ali i odanost vlasti. No Márquez uviđa da je tu riječ o srazu svjetova, koliziji dviju stvarnosti. Npr. sovjetski novinari nisu mogli shvatiti koncept reklama jer u SSSR-u nije bilo privatne proizvodnje ni konkurencije, a u monopolističkoj ekonomiji ne postoji potreba za reklamama. Imali su i samo jedne novine, Pravdu, koja je krojila sliku stvarnosti pa nitko tamo npr. nije znao tko je Marylin Monroe.

Protuslovlje smatra osnovnim obilježjem života u SSSR-u; Moskva je za potrebe Kongresa mladih bila ušminkana i okićena, ali je dojam Potemkinova sela, himbe i laži bio sveprisutan zbog nerazmjera između teškoga siromaštva ljudi i golemih ulaganja u naoružavanje i tzv. svemirski program, zbog gargantuovskih dimenzija arhitekture i stambenih uvjeta u kojima više obitelji dijeli dvije sobice. Nerazmjer između vanjskog dojma i osobnog doživljaja toliki je da Márquez zaključuje kako su i tamošnji ljudi sigurno svjesni svega i zato takvo stanje ne može vječno trajati. Zapise zaključuju dojmovi o Budimpešti, u koju dolazi godinu nakon sovjetskog slamanja mađarskog otpora. Strah se tamo osjeća na svakome koraku, a rigidnost je osnovna značajka ozračja, pa domaćini npr. autoru dodjeljuju čak dvojicu prevoditelja, kojima je zadatak spriječiti njegove kontakte s građanima.

Ovi reportažni, putopisni zapisi otkrivaju raspisanog, darovitog autora, lucidna promatrača zbilje sposobna da prenese autentičnu i realističnu sliku stanja, a njegovo razobličenje propagandističkih laži najsnažniji naboj ima u detaljima u kojima prosijava i mračna magija, npr. u rupi na najlonki češke pjevačice, u plastičnoj čaši za sok koju dijeli skupina sovjetskih građana na ulici, u okrhnutom češlju i zahodu čija se uporaba naplaćuje taksimetrom...