Plemić duha i znanosti

Književni povjesničar i prevoditelj Slavko Ježić (Dubrava kraj Čazme, 1895–Stubičke Toplice, 1969) stvorio je važnu sponu između hrvatske i francuske kulture. Bio je posrednik, i to ne samo svojim prijevodima nego i vrsnim poznavanjem filoloških načela. „Kad čovjek živi tako intenzivno uronjen u dvije do tri kulture, radovi se nužno prožimaju, dotiču, i jedni druge obogaćuju“, istaknula je profesorica Mirjana Polić-Bobić s Odsjeka za romanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta na 22. svibnja u Matici hrvatskoj održanu okruglom stolu o 50. godišnjici Ježićeve smrti, čiji su su­organizatori bili Matičini Odjel za kazalište i film, Odjel za književnost i Odjel za povijest te Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu.

Slavko Ježić / Izvor LZMK

I već bi to građenje mostova među dvjema europskim kulturama bilo dovoljno za odavanje počasti i priznanja, a Slavko Ježić usto je djelovao i kao književni povjesničar, teatrolog, priređivač kritičkih izdanja hrvatskih pisaca, kroatist, slavist, romanist, ravnatelj Hrvatskoga narodnog kazališta, sveučilišni profesor, prevoditelj, pisac i pjesnik. „Pravi gigant književne i kulturne prošlosti“, kazao je predsjednik MH Stipe Botica otvarajući okrugli stol.

Slavko Ježić studij romanistike i slavistike završio je u Beču, gdje je 1916, sa samo 21 godinom, doktorirao s tezom o Franu Krsti Frankopanu. U tom je trenutku, primijetio je njegov sin, akademik Mislav Ježić, takav izbor teme bio vrlo subverzivan čin, no iz počasti s kojom je Ježić doktorirao daje se naslutiti da je na obrani njegova doktorskog rada bio i sam car ili barem netko od visokih dužnosnika Monarhije. Dogodilo se to, uvjeren je Ježić, jer su u Beču shvatili da budućnost ne leži u plemstvu po rodu, nego plemstvu po duhu, znanosti.

Slavko Ježić svojedobno je u Hrvatskoj doista bio među najistaknutijim pripadnicima takva plemstva. Stipe Botica istaknuo je Ježićevo članstvo u Matici, od 1920. pa sve do srpnja 1945, kao i brojna postignuća kojima je Maticu zadužio. „Slavko Ježić bio je Matičin odbornik dvije godine, a od 1942. do 1945. i urednik desetak vrsnih autora u Knjižnici svjetskih pisaca. Bio je voditelj Odjela za prijevode utemeljena pri Matici hrvatskoj potkraj 1941. sa svrhom regulacije autorskih prava za književna, znanstvena i publicistička djela stranih autora. Također, bio je urednik mnogih časopisa, među kojima su posebno važni Hrvatsko kolo, Hrvatska revija i Savremenik.“

Ježićev najvažniji doprinos hrvatskoj kulturi prva je cjelovita povijest hrvatske književnosti, 1944. objavljena Hrvatska književnost od početka do danas: 1100–1914, čiju važnost, osim u cjelovitosti prikaza, akademik Bratulić vidi i u tome što na naslovnicu stavlja Marka Marulića i tako „odaje obol onome od koga počinje prijelaz iz srednjovjekovne u autorsku književnost. S Marulićem“, zaključio je Bratulić, „ne započinje samo autorska književnost na hrvatskom jeziku nego i ona s kojom Hrvatska ulazi na svjetsku književnu scenu.“

Slobodan Prosperov Novak također je istaknuo važnost Ježićeva književnopovijesnog pregleda stavljajući naglasak na njezinu besprijekornu narativnost i neprekinutu linearnost, što je, smatra, odlika koja hrvatskoj kroatistici danas nedostaje. „Poslu je prišao s velikim poznavanjem europske književnosti, njegove sonde kojima ulazi u hrvatsku književnost stvorile su ovu knjigu i čine je i danas važnom.“ Novak se osvrnuo i na odnos prema Frankopanu, vrlo važan jer njime ulazi u stariju hrvatsku književnost i pokazuje da književnost promatra kao cjelinu, bez prijelaza i napuknuća. „To je tekst o ilirskom preporodu i njegovim pretečama. Divno je vidjeti kako Ježić savršeno razumije ulogu Franje Fanceva kao poveznika novog i starog. Onaj tko ne razumije staro i izvore ne može vidjeti ni budućnost“, zaključio je Novak.

Za bolje razumijevanje književne budućnosti, ali i kao ispriku za gotovo pola stoljeća dugu, nepostojeću recepciju Ježićevih djela, Slobodan Prosperov Novak predlaže treće izdanje Povijesti, što će biti prilika za dodatno aktualiziranje i „novu dozu lucidnosti“.