Petar Pan s Vrbika

Na programu Radija Sljeme, lokalnom zagrebačkom programu HRT-a, svaki se dan u glazbenom dijelu nađe poneka pjesma Drage Mlinarca ili njegove Grupe 220. Mlinarec nije ili ne bi smio biti nepoznat, no nisam siguran prepoznaju li slušatelji svaku njegovu pjesmu i sama izvođača pa ću mu za svaki slučaj posvetiti ovaj štiklec. Mlinarčeva glazbena karijera i nazočnost na domaćoj rock-pozornici može se podijeliti u dvije glavne etape. U prvoj, 1960-ih godina, bio je čelnik, gitarist i vokalni solist Grupe 220, koju je 1966. i utemeljio. To je pionirsko vrijeme rock-glazbe u Hrvatskoj, kada su po britanskim i američkim uzorima formirani mnogobrojni sastavi. Svojedobno popularni među vršnjačkom publikom, ti su sastavi ostavili za sobom malo ili nimalo vinilnih zapisa. Na njihovu repertoaru bile su uglavnom inozemne uspješnice ili njihovi hrvatski prepjevi. Najveća iznimka u tome bila je upravo Grupa 220. Mlinarec je s Grupom 220 snimio nekoliko ploča, tzv. singlica, među kojima je najpoznatija prva s velikim hitom Osmijeh, a 1968. snimio je i prvi dugosvirajući album naslovljen Naši dani. Već i singlice Grupe 220, s pjesmama koje su odisale hipijevskom naivnošću i dobrodušnošću, isticale su se autorskom originalnošću i vokalnom prepoznatljivošću, dok je album, nepoznata pojava za tadašnje sastave, dao naslutiti i veće glazbene domete. Osim po pločama, Grupa 220 bila je poznata i po redovitim svirkama na istome mjestu, u dvorani mjesne zajednice Poljane – Vrbik. Sve to nije trajalo dugo, samo do Mlinarčeva odlaska na odsluženje vojnoga roka potkraj 1968. Grupu 220 u 1960-ima nisam gledao uživo jer sam bio premlad, ali sam zato u veljači 1987. bio na koncertu kada se izvorna postava okupila prigodom 20. obljetnice osnutka, a gdje drugdje nego u dvorani na Vrbiku.

Naslovnica gramofonske ploče Osmijeh Grupe 220

Nakon povratka iz vojske Mlinarec je pokušao oživiti Grupu 220 s novim suradnicima, a potom se okrenuo solo karijeri. Od 1971. do 1983. objavio je osam albuma, potvrđujući se sa svakim iznova kao jaka i originalna kantautorska ličnost, jedina takva na hrvatskoj rock-pozornici. I dok su mi uspješnice Grupe 220 bile poznate iz radijskih programa, prve i meni najdraže Mlinarčeve albume, A ti se ne daj (1971) i Pjesme s planine (1972), upoznao sam taman kada su i objavljeni. U to vrijeme krenuo sam u gimnaziju i postao ozbiljnim tinejdžerom čiji je glazbeni ukus tragao za novim vrijednostima. Na domaćoj rock-sceni ionako se nije mnogo toga nudilo pa je Mlinarec bio jedini kojega smo sustavno pratili. Većina sastava iz 1960-ih dotad se već raspala, ostavivši za sobom tek rijetke ploče, a novovalni sastavi počet će djelovati tek potkraj 1970-ih. Početkom 1970-ih u vrhu rock-glazbe u Jugoslaviji bili su beogradska Korni grupa i sarajevski Indexi. Imali su ti sastavi dobrih stvari, no bile su malobrojne, a povremeno su znali zastraniti i u zabavnjačke vode, što je za prave rokere bilo nedopustivo. U Zagrebu su najbolji u to vrijeme bili Tajmovci, no i njihov opus bio je skroman, postava promjenljiva, a vijek trajanja kratak. Svima njima nedostajao je dobar skladatelj i tekstopisac, netko poput Mlinarca. Cijenili smo njegov autorski talent i vjerovali u rokersku vjerodostojnost i postojanost. Nije bilo nebitno ni što smo znali da je naš sugrađanin, da živi na Vrbiku, a i njegove su skladbe uvijek zvučale baš zagrebački urbano. Koliko sam ga osobno volio i cijenio, a isto vrijedi i za moje tadanje društvo, za ilustraciju može poslužiti podatak da sam u zimi 1974/75. bio nazočan na svih deset koncerata koje je održao u dvorani Teatra &TD. Bili su to prekrasni dvosatni nastupi pred stotinjak ljudi. Bili su i glazbeno raznovrsni, kraće lirske pjesme Mlinarec je izvodio prateći se na akustičnoj gitari i usnoj harmonici, a one dulje i rokerskije izvodio je uz pratnju prijatelja, sastava u kojem su odreda bili ozbiljni glazbenici. Mnogo godina poslije, na koncertu velikog Neila Younga u Beču, shvatio sam da je njegov nastup, uza sve objektivne razlike, u biti zapravo bio sličan davnim Mlinarčevim recitalima u malom zagrebačkom kazalištu. Solo albume nastavio je Mlinarec objavljivati u razumnim vremenskim razmacima još desetak godina i potom uglavnom utihnuo. Doduše, objavio je još nekoliko kompilacijskih albuma, pomalo i nastupao, neko vrijeme čak i s mojim frendovima iz sastava Le Cinema, istim onima što su ga nekoć zajedno sa mnom pozorno slušali, pokušao se baviti i producentskim poslom, no kao da se u tome sve manje snalazio, da bi se potkraj 1980-ih povukao ne samo sa scene nego i iz Zagreba, skrasivši se na seoskom imanju u Bijeloj Gorici u dolini Sutle, gdje i danas živi u krugu obitelji.

Opus Drage Mlinarca hrvatskoj je rock-glazbi donio trajan pečat izvornosti i uvjerljivosti, a pravi nasljednik do danas se nije pojavio. Dražen Vrdoljak, uz Darka Glavana jedan od dvojice naših kritičarskih apostola, nazvao je Mlinarca „djedom, ocem, sinom i duhom svetim“ hrvatske rock-glazbe. Ne oduzimajući Mlinarcu nimalo od Vrdoljakove metafore, nazvao bih ga i Petrom Panom jer se na jednoj od singlica Grupe 220 nalazi Mlinarčeva skladba o tom junaku dječje književnosti. Kao mnogi slični likovi iz mašte, i Petar Pan je prerastao korice književnoga djela te je postao općim pojmom, sinonimom vječnoga dječaka, čovjeka trajno dosljedna svojim idealima, baš kao što je i Mlinarec dosljedno slijedio svoju glazbenu zvijezdu. U njegovu bogatu opusu mnogo je pjesama koje i danas rado poslušam. Stoga neka nam glazbeni urednik Radija Sljeme i dalje redovito pušta Mlinarca.