Participativno kazalište za bolju Europu

Što je kazalište danas, jesu li nove forme i pristupi trajno svrgnuli klasičan teatar s trona izvedbenih umjetnosti i kako te forme primijeniti kako bi se na najbolji način iskoristio politički potencijal pozornice u vrijeme kada Europu i svijet potresaju gospodarske, društvene i političke podjele, neka su od pitanja kojima su se bavili predstavnici četrdesetak kazališnih ustanova iz čitave Europe okupljeni na konferenciji Europske kazališne konvencije, koja se od 23. do 26. svibnja održala u Dresdenu u Njemačkoj. Utemeljen 1988, European Theatre Convention (ETC) zamišljen je kao platforma za međusobno umrežavanje teatara, razmjenu dobrih praksi i suradnje na kazališnim projektima. Danas okuplja više od četrdeset kazališta iz dvadeset europskih zemalja, među kojima i Hrvatsko narodno kazalište (HNK) u Zagrebu.

Nije slučajno da su drama i demokracija u staroj Grčkoj nastale otprilike istodobno: kazalište se temelji na dijalogu, a razmjena različitih stajališta temeljni je princip demokracije. Danas, u Europi razdiranoj podjelama, kada se čini da su sve one desetljećima građene vrijednosti zajedništva i suradnje naglo dovedene u pitanje, potreba za dijalogom sve je veća, složili su se sudionici ETC-ove konferencije. U takvim okolnostima, više nego ikad, do izražaja dolazi višestruka uloga kazališta kao društvenog događaja i moralne institucije koja razvija i kultivira političku i društvenu svijest učenjem o drugima, sa svrhom zajedničkog stvaranja budućnosti Europe, koja je nadohvat ruke svim onim europskim građanima koji sebe ne gledaju ponajprije kao Grke, Španjolce, Talijane ili Škote, već iznad svega kao Europljane, poručili su. Toj poruci dodatnu snagu daje činjenica da je odaslana upravo iz Dresdena, glavnoga grada izrazito euroskeptične njemačke regije, koja je posljednje četiri godine bila poprište najvećeg uspona antiimigrantskih stranaka u toj zemlji.

Kazalište pred izazovima
novog doba

U danima uoči izbora za Europski parlament, konferencija ETC-a, jedna od najvećih u recentnoj povijesti te organizacije s nazočnih stotinjak kazališnih profesionalaca i njihovih gostiju, ukupno gotovo tristo sudionika, održala se u sklopu festivala Our Stage – 4th European Burgerbühne Festival, posvećena participativnom teatru, odnosno izvedbenim praksama temeljenim na inkluziji građana u umjetničke kazališne projekte. Od 18. do 25. svibnja domaćin festivala bilo je kazalište Staatsschauspiel Dresden, a prikazano je jedanaest produkcija iz deset zemalja na pet lokacija u gradu.

Dramaturg gradskog kazališta u Bruxellesu u Belgiji, Koninklijke Vlaamse Schouwburg (KVS) Tunde Adefioye, i umjetnički direktor kazališta Staatsschauspiel Dresden Joachim Klement na Europskoj kazališnoj konvenciji / Snimio Klaus Gigga

Odgovarajući na izazove novoga doba, kazališna je umjetnost postala društveni kolaboracijski projekt: osjećajući sve veću potrebu za uvođenjem demokratičnijih oblika komunikacije u teatar, kazališta su počela razvijati novu vrstu participativnih repertoara koji građane – korisnike umjetnosti – pretvaraju u aktivne sudionike izvedbenog čina. „Riječ je o novom obliku kreativnog obraćanja zajednici čime publika, javnost, dobiva veću moć u kazališnoj kreaciji, zauzvrat dajući poticaj kazalištu u razvijanju novih pogleda na kulturno nasljeđe“, pojasnio je umjetnički direktor kazališta Staatsschauspiel Dresden Joachim Klement.

Kamo ići u potrazi za istinom?

Kakva je realnost današnjih Europljana i koje im nudi perspektive? Na koji način možemo građane aktivno uključiti u procese koji oblikuju našu zajedničku europsku budućnost? Kako potaknuti kritičko promišljanje publike sutrašnjice? Na brojnim panel-diskusijama, prezentacijama i predavanjima, sudionici ETC-konferencije sagledavali su važna društveno-politička pitanja promišljajući na koji način umjetnost, ponajprije kazališna, može pridonijeti njihovu rješavanju i ublažavanju.

„Mi danas stojimo na novoj prekretnici. Politika ne uspijeva ponuditi rješenja u koja bismo vjerovali i koja bi nas pokrenula. Posežemo za mitovima, ali umjesto rješenja, oni samo izazivaju nove podjele. Danas više povjerenja imamo u algoritme na Googleu nego u duhovne vođe ili religiju. Na medije se ne možemo osloniti jer su preplavljeni lažnim vijestima. Rješenje svakako ne može biti ni rat, jer živimo u globalnom gospodarstvu kada svi osjećamo posljedice svega što se događa bilo gdje – na Bliskom istoku ili u Kongu jednako kao i u Europi. Kamo ići u potrazi za istinom? Kamo se okrenuti, želimo li otvoriti svoje umove novim utjecajima i pritom i sami utjecati na druge?“, zapitao se Simon Sharkey, direktor škotske umjetničke organizacije The Necessary Space, koja promiče participativne prakse inovativnim pristupima kazališnoj umjetnosti. „Moramo redefinirati što kazalište jest. Kazalište nije samo zgrada, ili predstava, ili odnos između glumca i publike – ono je sve to zajedno, i u raznim oblicima“, istaknuo je Sharkey, jedan od utemeljitelja Nacionalnog teatra Škotske.

To nikako ne znači da je klasični teatar mrtav – dobre priče traju vječno, ističe Sharkey. No, kako bi se prilagodio promjeni ukusa i očekivanja publike, koja se rađa i raste pod utjecajem globalizacije i ubrzanoga tehnološkog razvoja, teatar mora prihvatiti promjenu metodologije, koja se sama nameće: „Pomičemo granice onoga što teatar jest, ne samo u smislu umjetnosti same po sebi nego i u smislu mjesta na kojemu se kazalište može odvijati. Publika danas više ne želi samo sjediti u mračnoj prostoriji i pasivno primati podražaje, ona želi sudjelovati, njezina su očekivanja postala sofisticiranija, ona želi znati više i dobiti više“, pojasnio je Sharkey. Drugim riječima, klasična se definicija publike dokida, oni koji kupuju karte pozvani su da i sami zakorače na pozornicu i unesu u zajedničku umjetničku kreaciju vlastite ideje, probleme, želje. Mjesto radnje: lokalne društvene zajednice, nogometni teren, otvorena polja, brodovi, čak i privatni stanovi…

Europske pozornice za građane

Idejna začetnica i kustosica festivala Miriam Tscholl među tristo prijavljenih produkcija odabrala je jedanaest koje su prikazane na ovogodišnjem festivalu. Pod egidom „europske pozornice za građane“, dresdenska su kazališta zauzeli nogometni navijači, majke i sinovi, ljudi s posebnim potrebama, trinaestogodišnje djevojčice, beskućnici, Romi, stanovnici siromašne četvrti Johannesburga i mnogi drugi.

Konferenciju ETC-a otvorio je Tunde Adefioye, dramaturg gradskog kazališta u Bruxellesu u Belgiji, Koninklijke Vlaamse Schouwburg (KVS), vrlo emotivnim govorom o deficitu kulturne raznolikosti u europskim kazalištima, na pozornici i iza nje, u kojima, smatra, dominira jednostrani bjelački narativ čije preokupacije isključuju istinsko razumijevanje problema nedovoljno zastupljenih manjinskih pogleda. U takvoj okolini, istaknuo je, južnoafrička predstava Hillbrowification, prikazana na festivalu pred dominantno bjelačkom publikom, dobiva auru egzotične groteske, smatra Adefioye.

Reakcija njemačke publike, navikle na klasični teatar duboko ukorijenjen u prošlosti, koja je nekoliko desetaka djece i mladih iz Hillbrowa, siromašne četvrti Johannesburga, pozdravila oduševljenim stajaćim ovacijama, dokaz je, ipak, širine i otvorenosti prema novim iskustvima.

Vrlo zanimljiv koncept u Dresden je došao iz Danske, site-specific komad Lutkina kuća, koji dramu Henrika Ibsena smješta u stan nepoznatoga para. Trik je u tome da dvoje ljudi koji su pristali u svojem intimnom prostoru ugostiti pedesetak ljubitelja kazališta i troje glumaca, sve dok predstava ne počne ne znaju da su upravo oni odabrani za uloge Nore i Torvalda, i da će u sljedećih nešto više od sat vremena pred skupinom nepoznatih ljudi biti korak po korak provedeni kroz dijaloge i situacije u kojima se razvija i raspleće tragična egzistencijalna drama Ibsenovih nesretnih protagonista.

Temeljni princip participativnog teatra jest da sve može biti umjetničko djelo, i da je inkluzivni izvedbeni čin sam po sebi rasprava. „Mi danas moramo biti svjesni uloge koju umjetnost može odigrati u društvu. Umjesto kritike i analize, prioritet nam mora biti stvaranje nove subjektivnosti, novog načina razumijevanja“, poručio je umjetnički direktor teatra CAMPO/Gent iz Belgije Kristof Blom. U Belgiji je participativnom teatru zakonom zajamčena jednakovrijedna uključenost u svakodnevnu praksu, rekao je Blom, čija je predstava Five Easy Pieces redatelja Mila Raua prošle godine gostovala i u Zagrebu u sklopu Festivala svjetskog kazališta (FSK).

Granice umjetnosti testirala je predstava Invited belgijske plesne skupine Ultima Vez, u kojoj grupa ljudi iz briselske četvrti Molenbeeck – uključujući starce, djecu i osobe s posebnim potrebama – gradi izvedbu u neprekidnoj interakciji s publikom, nasumično uključujući gledatelje, koji su sve vrijeme na pozornici, u različite performativne razmjene. Ideja je stvaranje društvene utopije: publika i glumci/amateri predstavljaju raznolikost europskih društava. Tražeći alternativne oblike susreta, postupno u izvedbu uvlače gotovo sve nazočne: u konačnici, oni koji ostaju izvan kruga moraju se zapitati – tko je sad taj koji je u manjini? Nastavimo li odbijati promjene i dizati zidove, na kraju ćemo isključiti sami sebe.

„U participativnom teatru svi dobivaju. Kazalištu omogućuje eksperimentiranje s novim formama, ili alternativnim oblicima postojećih. Umjetniku nudi novi kanal istraživanja društva koje nas okružuje, omogućuje mu pogled izbliza i izravnu razmjenu iskustava s ljudima koji to društvo čine, kojima pak daje priliku da artikuliraju ono što ih muči ili što osjećaju. Na taj način svi iskoračujemo iz svojih mjehurića razmišljanja i iskustava, iz mjehurića ustaljenih kanona, formi, diskursa“, ocijenila je kustosica festivala Miriam Tscholl.

Međuljudski odnosi, potreba za iskoračenjem iz otuđenosti i samoće, komercijalizacija, nasilje, siromaštvo, starost, rješavanje spolnih nejednakosti, suočavanje s klimatskim promjenama, ksenofobijom, strahom od islama, status manjina, sve su to teme koje muče građane Europe i šire, koji su svoje preokupacije pretočili u izvedbene projekte uvrštene u program 4. europskog festivala Burgerbühne u Dresdenu. Primjetan je i naglasak na temama o djeci, s djecom glumcima kao glavnim akterima: koje sve mogućnosti skriva svijet odraslih, sa svojim pravilima i zabranama, ali i prikrivenim potencijalom nasilja i zlostavljanja?

„Devetnaesto je stoljeće pripadalo glumcima, 20. stoljeće pripadalo je redateljima, a 21. stoljeće jest stoljeće spect-actora“, sažela je poruku ETC-konferencije direktorica kazališta Schauspielhaus Graz Iris Laufenberg, citirajući slavnu igru riječi brazilskog teoretičara drame i ljevičarskog aktivista Augusta Boala skovanu nakon Drugoga svjetskog rata, kojom se dokida granica između gledatelja i glumca (spectator = gledatelj, actor = glumac). Pedeset godina poslije, Boalovo viđenje kazališta kao platforme za razvoj novih oblika društvenih odnosa itekako je primjenjivo na društvo današnjice i izazove s kojima se suočava suvremeni teatar.