O nastanku svjetskog fenomena

Film Stockholmski sindrom kanadskoga redatelja, scenarista i koproducenta Roberta Budreaua temeljen je na stvarnom događaju, talačkoj krizi tijekom pljačke banke u glavnome gradu Švedske 1973. Događaj je iduće godine opisao Daniel Lang u tekstu The Bank Drama objavljenu u New Yorkeru. Stockholmski sindrom psihološki je fenomen emocionalne veze i identifikacije taoca s agresorom, a nazvan je upravo po toj pljački jer su se žrtve emocionalno povezale s pljačkašima. Film zahvaljujući temi i vremenu koje obrađuje podsjeća na sjajno ostvarenje Sidneyja Lumeta Pasje poslijepodne (1975), također zasnovano na stvarnim događajima. No dok je Lumetov vremenski odmak od događaja kratak – tek tri godine – u Budreauovu slučaju posrijedi su čak četiri i pol desetljeća te je doživljaj društvenoga konteksta posve drukčiji. Robert Budreau u posljednjih je petnaest godina realizirao uglavnom kratke igrane filmove, njegov je dugometražni prvijenac That Beautiful Somewhere (2006) triler s istragom o zločinu u domorodačkom miljeu, a prema žarištu suvremene kinematografije primaknuo ga je biografski film o jazz-glazbeniku Chetu Bakeru Born to Be Blue (2015) s Ethanom Hawkeom u glavnoj ulozi, glumcem koji je suradnju s Budreauom nastavio i u Stockholmskom sindromu.

Ethan Hawke

Prva scena definira fabulu filma kao retrospektivnu jer se protagonistica Bianca Lind (Noomi Rapace) prisjeća zbivanja i konteksta Stockholmskoga sindroma, a prijelaz prema prošlome nenametljiv je i jasno uvodi gledatelja u središte filmskog zbivanja. Kada Kaj Hansson (Ethan Hawke) upadne u banku i zatoči Biancu i njezinu kolegicu Klaru (Bea Santos), njegov cilj nije obična pljačka, već oslobađanje iz zatvora prijatelja Gunnara Sorenssona (Mark Strong) te naravno milijun američkih dolara i automobil za bijeg. No policija predvođena pragmatičnim inspektorom Mattsonom (Christopher Heyerdahl) Gunnara želi iskoristiti da svlada Kaja, a kada se ispostavi da je zapravo posrijedi stari Gunnarov prijatelj Lars Nystrom, odnosi se stubokom mijenjaju. Uključuju još jednog taoca, Elova (Mark Rendall), pokušaje policije da što prije okonča krizu, nevoljkost premijera Olofa Palmea (Shanti Roney) da osigura zaštitu taocima te promjenu naklonosti talaca prema onima koji su ih zatočili.

Zanimljiv je unutarprizorni odnos likova i zbivanja spram pop-kulture, filma i glazbe. O filmu se referira i izravno i neizravno. Česte referencije na film Bullitt (Peter Yates, 1968) te još nekoliko onodobnih ostvarenja poput Goli u sedlu (Dennis Hopper, 1969) ili Butch Cassidy i Sundance Kid (George Roy Hill, 1969), kao i izvanprizorno i sasvim dramaturško oslanjanje na glazbu Boba Dylana, isprepleteni su u građu Stockholmskoga sindroma, pa kad Lars i Gunnar zapjevaju Dylanovu skladbu, to pobuđuje Biancin naklonost prema Larsu. Kako je pak Bianca udana za Christophera (Thorbjorn Harr) i majka dvoje male djece, njezin lik postaje višestruko slojevit.

Ethan Hawke i Noomi Rapace u Stockholskome sindromu ostvarili su izvrsne uloge, ne zaostaju mnogo ni Heyerdahl i Strong, dok su se Santosova i Rendall uspješno nosili sa svojim sporednim likovima. Budreau se u ovome filmu odredio kao autor koji slijedi tradiciju filmskih pripovjedača. Izuzmemo li blage stilizacijske postupke u početnoj i završnoj sceni, on prije svega nastoji pregledno prikazati zbivanja, karaktere i kontekst, zazirući od primjene pomodnih redateljskih iskaza. Od pokreta kamere i naglašenijih stilskih pomaka više ga zanima sadržaj kadra i scene, odnosi među likovima i njihovo djelovanje i sudbina. Nije posrijedi filmaš koji transparentno predočava građu, već dapače retorički uvlači gledatelja u zbivanja. A čini to prije svega manjim nizom subjektivnih kadrova Biance Lind. Njezin izraz lica dok promatra što se događa oko nje žarište je gledateljeva poimanja zbivanja. Uz pomoć snimatelja Brendana Steacyja i odjel produkcijskoga dizajna, Budreau ne samo da rekonstruira događaj nego ga zamalo i rekreira. Stockholmski sindrom dobar je film, a Robert Budreau nedvojbeno nadaren autor čiji napredak nije upitan.