Nije užitak uz zgašene luči

Duboka sjena koju je omiljeni Bijesni Orlando bacio na ostala djela Ludovica Ariosta potiče nas da s vremena na vrijeme zavirimo i u zatamnjene zakutke istoga pisca, da iznesemo na svjetlo čitanja barem pokoji od njegovih ništa manje nadahnutih i ozbiljno zabavnih emanacija njegova stvaralačkog duha. Njegove bi komedije (četiri, uz verzije) zasluživale ne manju pažnju od suvremene im Machiavellijeve Mandragole ili Venecijanke anonimna autora, koje se učestalije izvode, a njegove bi Satire (Podruguše, kako ih je Ljubiša krstio) mogle zauzeti mjesto uz Cellinijev Životopis kao iznimni nesmiljeno analitički autobiografski i društvenokritički tekst, ispisan pritom neposrednošću i šarmom bogomdanoga stihotvorca.

Ariostov (pretežno) ljubavni kanconijer također ima posebno zanimljivih mjesta što izmiču uobičajenim konvencijama, premda ne mimoilaze eruditske topose, a još manje iznevjeravaju stroge formalne odlike odabranih oblika. Znatan dio tih pjesama posvećen je Alessandri Benucci, Firentinki, udovici Tita Strozzija, koju je pjesnik upoznao u zreloj dobi, a s kojom se dugo nije smio (mogao) oženiti, a da ne izgubi povlastice (prihode) koje je imao kao nosilac nižih crkvenih ovlasti. Dugotrajna razdvojenost od ljubljene, česta putovanja i odsutnosti, stimulirali su autentičnije naglaske i dali dojam veće proživljenosti evociranih trenutaka. Znatiželjne mogu utješiti tvrdnjom kako je, gotovo potajice, oko 1526, pjesnik ipak sklopio brak s onom koja mu je obuzimala „ono malo pameti“ (kako stoji na samu uvodnom mjestu velespjeva (u drugoj oktavi Prvoga pjevanja Bijesnoga Orlanda).

Ariostove rime, dijelom intimnoga, a dijelom udvorno-podaničkog karaktera (pisane iz dužnosti visokog službenika obitelji Este u Ferrari), tiskane su prvi put dvadesetak godina nakon pjesnikove smrti. Svezak je okupljao brojne sonete (41), madrigale, kancone, stance i ekloge, a posebno su mjesto zauzeli capitoli, dijelom narativni ili baladni oblici, ispisani (danteovskim) tercinama, kao i Satire, s kojima imaju i motivskih afiniteta.

Odabrana VIII. smješica ne krije da je predložak našla u glasovitoj Propercijevoj elegiji O me felicem! o no mihi candida (II, 15), a mitološki zaključak o Aurori i Titonu preuzet je od Vergilija (iz Enejide, IV, 584–5). Ariosto je i sam bio dobar latinski pjesnik, odlično potkovan klasičnom kulturom, pa je više od izričite originalnosti nastojao oko primjerene i prikladne, a pritom živahno detaljima začinjene i glatko ritmički tečne, obrade. Doista, Propercijevu uzoru on ovdje duguje i spominjanje kreveta i nizanje nekih atributa, a pogotovo svijest o prikladnosti motrenja, preferiranje vizualne komponente ljuvenoga užitka.

Ali organizacija, struktura Ariostova sastavka sasvim je nova. Prvu polovicu pjesme zauzimlju izravna apostrofiranja predmeta i pojava što su pridonijeli užitku, odnosno omogućili sâm ljubavni sastanak. Tu su, s jedne strane, opći pojmovi (poput noći, sna, zvijezda), s druge pak konkretne stvari (kao što su vrata, sobica, krevet, svjetiljčica), a s treće strane svojstva i dijelovi samih sudionika (od duše i udisaja, preko ruke, koraka i zagrljaja do usta i jezika). Uz prikladne pridjevske i metaforičke dodatke oni tvore katalog konteksta (naglašen uskličnicima), da bi se u drugom dijelu nastavilo s katalogom draži i ljepota ženskoga tijela (oči, obrve, vlasi, čelo, grudi, usne, udovi). Sa svjetiljčicom u središtu teksta dobili smo idealan pregib, organski prelazak od idealne evokacije do vizualne konkretizacije: „jer savršenim ne može se zvati / ljuven užitak uz zgašene luči“.

Naravno, ovo nije, ni u Ariostovu opusu, jedinstven slučaj podrobnog inventariziranja sastojaka što tvore iznimnost ljubavnog susreta, ali jest jedan od erotski najizravnijih i afektivno najvitalnijih primjera (daleko, istina, od Aretinovih krajnosti). Katalogom ženskih draži podsjetit će nas možda na našu, Lucićevu „jur ni jednu na svit vilu“, premda se razinom ovog prepjeva ne mogu dovinuti ni do njezina praga. Sretan sam ako pojedinim formulacijama, makar izdvojenim stihovima (u kojima nije žrtvovano zbog ritmičkog toka) uspijem sugerirati radost koja je Ariosta potaknula da je sjetno zabilježi.

*

Ludovico Ariosto

VIII. SMJEŠICA

O più che ‘l giorno a me lucida e chiara...

Blistavija mi nego svjetlo danje,

o noći slatka, što usliši mene,

to draža mi što ti se nadah manje!

Zvijezde na ljubav skritu naučene,

što svedoste svoj sjaj na skroman dio,         5

pa prijateljske opstahu mi sjene!

Snu naklonjeni, što si ostavio

dva ljubavnika budne, a sve ine

pokori, tako nevidljiv sam bio!

O blaga vrata, sred noćne tišine                 10

bez šumova bijaste otvorena

da jedva sam vas čuo iz blizine!

O dušo, javom il snom ispunjena

kad božicu uzmogoh zagrliti

i poljubac stavit na usta njena!                    15

Blažena ruko, što znaš predvoditi,

i koracima hvala stišanima,

o sobice, i nadalje me štiti!

O zagrljaji strasni, uzlovima

vežete brojnim bokove i grudi                    20

više no što je dano bršljanima!

Usta, s kojih se nezasitna nudi

ambrozija, s jezika slast se pije,

taj sok za kojim srce žarko žudi!

Udisaju, što miriš ugodnije                         25

od mirisa iz indijskih kutića

što feniks ih na smrtni log svoj lije!

O krevete, svjedoče mog užića,

uzroče što se naslađujem tako

da ne zavidim zbog božanskog pića!          30

O krevete, nagrađuješ me jako,

a ja u svom ljuvenom nasrtaju

gužvam te i izvrćem naopako!

Sve vas i svakog od tih što mi daju

užitak višnji pamtit ću i slavit                       35

zauvijek, dokle god mi snage traju.

Svjetiljčice, ni tebe zaboravit

neću, uz nas si bdjela, pa se sluči

da pred oči mi dođe njen lik pravi.

Zadovoljstvo mi tim se udvostruči,            40

jer savršenim ne može se zvati

ljuven užitak uz zgašene luči.

Kakav učinak mio može dati

pogledom pâsti oči božanstvene

il čelo, grudi čvrste promatrati,                   45

motrit obrve, vlasi prepletene,

motriti ruže, ljubit ih bez drače,

na usnama joj ruže raspršene,

motrit udove, što vidno prednjače

bjelinom svojom nad svim ostalima,         50

shvatit da skupa milost neba znače,

da užitke nude osjetilima,

čas jednom, a čas drugom, uvijek sjajne,

svaki ih od njih ravnopravno prima!

Ah, zašto nam ljubavi nisu trajne?             55

Ah, zašto kratko užitka je vrijeme?

zašto žalosti duge su, beskrajne?

Zašto, zavidna, otjera na vrijeme

Aurora, Titona svog bez draži,

te ubrza i mog odlaska vrijeme?                 60

Da mogu, ljut, ne bih ti bio blaži!

Ako ti kvari ostarjeli želju

ti ljubavnika mlađega potraži,

pa živi, daj živjet u veselju!

BILJEŠKE

*           Žanrovsko određenje pjesme kao capitulo, u značenju ležernijega i humornog tona, prevodimo našim lijepim arhaičnim izrazom smješica, a u Ariostovu kanconijeru ovo je osmi u nizu od dvadeset i sedam takvih sastavaka.

13.         javom il snom ispunjena Pjesnik dvoji o zbilji u kojoj doista grli svoju božicu, pita se je li to san ili java.

20.         više no što je dano bršljanima  U izvorniku uz bršljane stoje i akantusi, ali njihovo dodavanje u prepjevu ne bi znatnije pridonijelo razumijevanju, a izostavljeni su iz metričkih razloga.

26–27.   od mirisa... log svoj lije  Uz indijske mirise u izvorniku su još i sabejski (arapski). Priznajem da su kutići parazitski uklopljeni zbog rime, a smrtni je log feniksov, dakako, lomača, koju on oblijeva mirisnim uljem.

30.         božanskog pića  Nektara

47–48.   motriti ruže... raspršene  Metafora odlučno povezuje ruže i usne, a ruže raspršene po usnama nemaju drače nego se izazovno nude poljupcu.

59–60.       Aurora, Titona... vrijeme  Aurora, božica zore, uspjela je od Jupitra dobiti dar besmrtnosti za svojega supruga Titona, ali ne i svojstvo vječne mladosti. Smatralo se stoga da je ona (božica zore, podsjećamo) požurivala sa svitanjem kako bi se što prije izvukla iz kreveta kraj ostarjela supruga, a pritom je iz zavisti također kvarila-kratila užitak mladim ljubavnicima, prisiljenima da se prerano izvuku iz žuđena zagrljaja. Ekstatičan opis ljubavnog susreta Ariosto poentira humorno gorkim zaključkom o kratkotrajnosti užitka.