Nezdrava klima u borbi za okoliš

Međuvladina znanstveno-politička platforma za bioraznolikost i ekosustave (IPBES) sastavila je izvješće od 1.800 stranica uz pomoć 145 stručnjaka iz pedeset zemalja. Na sastanku u Parizu 6. svibnja prikazan je četrdeset stranica dug sažetak. Tako je odjednom postala vijest ono što znamo odavna, a to je da Zemlja ekološki propada i da smo tomu uzrok mi: antropocentrični ljudi. Antropocentrični jer nas nestanak neke životinjske vrste zabrinjava samo ako od te vrste imamo koristi. Kolebanje klime mrsi nam račune i inkomodira nas, ali vjerujemo da će nas tehnologija zaštititi. Naša zabrinutost i rasprave tiču se klime, a ne životinjskih staništa, a kako nismo svjesni uništavanja kojem pridonosimo, savjest nam je čista. Šume se krče, močvare isušuju, rijeke se krote, zemlja se kultivira... Nipošto nećemo reći da se šume, močvare i rijeke zapravo uništavaju.

Nije upitno da smo upravo mi uzrok nestanka tolikih biljnih i životinjskih vrsta jer tražimo svoj Lebensraum pa ih mičemo s puta, i to u smrt jer nemaju kamo: drugog planeta povoljna za život nema ili za njega ne znamo, a nama treba prostora za naše nastambe, ceste, luke, parkove, za izgradnju, kultiviranje i civiliziranje svijeta. Čovječanstvo je napredovalo dovoljno da zatre sve što mu smeta, ali je ostalo dovoljno primitivno da to naziva napretkom, a i da nije kadro doprijeti do drugih svjetova i ovaj ostaviti na miru. Prije nego što se okomimo jedni na druge, uklanjamo lakše uklonjivo iako znamo da je to pogrešno, ne samo iz moralnih razloga nego i jer bez životinja i njihova međudjelovanja ne možemo opstati, ali svojih navika nećemo se odreći.

Promašaj marširanja

Konkretan zahtjev koji se može čuti od globalnih pokreta za spas klime odnosi se na smanjenje uporabe plastičnih vrećica, a taj zahtjev dovest će do zabrane određenih plastičnih proizvoda za sve zemlje članice EU do 2021. Jedva se i spominju biorazgradivi materijali, kao i obveza zbrinjavanja otpada. Smanjenje i ukidanje uporabe nerazgradivih vrećica smanjuje grižnju savjesti ljudi koji će svejedno zadržati svoj način života i razmišljanja. Promjena bi iziskivala drukčiju filozofiju po kojoj gospodar nije onaj tko je jači, nego onaj tko omogućuje opstanak života na planetu, sudjelujući u njegovim ciklusima, međusobnoj povezanosti, ulančanosti, biocenozama, biotopima i ekosustavima.

Životinje ne slijede ljudska pravila, nego se ukapaju u hranidbene lance, odnosno proždiru jedne druge, kao i mi njih na ovaj ili onaj način. Kad se maršira za životinje, kod urbanih ljudi prešutno se pod time podrazumijevaju prije svega psi i mačke iako žive u ljudskom životnom prostoru i ne sudjeluju u hranidbenom lancu, nego samo u ljudskoj industriji. Ne maršira se za očuvanje staništa i ekosustava pa time i za održanje klimatske ravnoteže, nego se maršira za životinje koje je čovjek stavio u svoju službu: maršira se za kućne ljubimce, stoku, perad i laboratorijske miševe.

Komu je stalo do klime, staništa i ekosustava marširat će za smanjenje ljudskog utjecaja na prirodu, a ne za ono što se opet tiče čovjeka. Marširanje za kućne ljubimce zapravo je marširanje za čovjeka i njegovu filozofiju da su životinje ona bića koja čovjeku mogu pružiti neki ugodan osjećaj, kao što su zabava i ljubav. Marširamo za ukidanje mesne hrane, a to bi značilo prelazak na biljnu, za što je potrebno sunce, voda i teren, što opet znači oduzimanje prostora divljini. Marširamo čak i za hibridne i invazivne vrste, jedino za gamad i štetočine ne marširamo, da zaokružimo priču o životinjama u ljudskom životnom prostoru. Ako je čovjek izvor toga zla, onda je humanost riječ kojom bi se to zlo trebalo opisivati.

Treba čak definirati pojam životinja, podsjetiti se kako su životinje živa bića u rasponu od praživotinja do plavetnog kita. Valja težiti tomu da se u ljudskom umu pod pojmom životinja umjesto kućnog ljubimca pojavi bilo koja od milijuna vrsta koliko ih možda još ima na svijetu i koliko ih uskoro neće biti. Nećemo spasiti vrstu tako što spašavamo jedinke i pružamo im ljudsku ljubav, udomljujemo, kupujemo, diramo i slikamo se s njima, nego tako da im omogućimo prirodne životne uvjete i ostavimo ih na miru te da prestanemo tražiti njihovu svrhu i nuditi im sadržaje. Kao vrsta daleko smo još od takva intelektualno-emotivnog dosega, za životinje se zalažemo selektivno i diskriminatorno. Prevladaju pojednostavnjene ideje dirigirane emocijama i kao što smo u mislima spremni sve životinje svesti na pse, sve sportove na nogomet i sve jezike na engleski, tako smo tu ideju spremni provesti i u stvarnosti i prepustiti sav životinjski svijet nestanku, dok ne ostanu samo nabrojene redukcije.

Zeleni aktivizam

Zelene stranke u Europi imaju predstavnike u parlamentima i bave se neekološkim temama, jasno se opredjeljujući protiv nacionalizma i tradicije koja ga podupire. Dotle se pravi rat vodi u Srednjoj i Južnoj Americi, gdje su domorodački aktivisti u mnogo većoj opasnosti i često stradavaju, kao Berta Cáceres, boreći se protiv političkih i trgovačkih interesa, a ne protiv tradicije.

Čovjek od davnina upreže životinje u praktičnu službu i u tradiciju, pa mu volovi vuku plug, a konji kočije, ali se održavaju i utrke i borbe životinja, najčešće takvih koje su uzgojene u tu svrhu. Životinje kao simboli dospijevaju u naše grbove, novac i robne marke. Marširajući protiv običaja, zeleni političari i aktivisti mogu suzbijati tradiciju tvrdeći da se samo zauzimaju za životinje.

Nestankom tradicije nestaju i životinje koje su za tu tradiciju bile uzgajane, nestaje oprema povezana s njima, zanati kojima se ta oprema izrađivala i riječi kojima se sve to opisivalo. Tradicionalna medicina, praznovjerje i kuhinja često su štetni za živi svijet, ali upravo tradicija stoji na putu eksploataciji koja ne uzima u obzir je li to isto područje nekome sveto, nečiji dom, jedinstveni ekosustav ili arheološko nalazište. Globalizacija, okrupnjavanje i bogaćenje kompanija teško bi se mogli prikazati povoljnima za očuvanje divljine. Manji osviješteni narodi čuvaju svoj okoliš, koji im je jedini dom. Prije će državni dužnosnik u glavnom gradu goleme zemlje kao što je Peru prodati multinacionalnoj kompaniji koncesije u Amazoniji, gdje možda nikad nije ni bio, nego što će to učiniti neki lokalni dužnosnik kojem je Amazonija dom, pa kad kompanija dođe po svoje, naći će se u sukobu s lokalnim ekvivalentom Mačigenga i izazvati lokalno krvoproliće, a globalno dodatno smanjenje raznolikosti. Na kraju će se kompanija dodatno obogatiti i tim novcem financirat će nastavak takve vrste bogaćenja, gušenje svakoga protivljenja i kampanju koja će svemu tome davati pečat pozitivnosti.

Širenje ekumene

Treba stati na kraj pljačkanju prirode i nekontroliranom lovu bilo čega što nije uzgojeno u tu svrhu, ali napori se ulažu u područje koje se ne tiče svijeta divljine nego ljudske ekumene, koja je sve veća. Vode se aktivističke borbe za životinje vezane uz ljude, u svijetu koji se mora snaći sam, dok se gradovi, industrija i poljoprivredna zemljišta šire kako bi se zadovoljile potrebe ljudi, stoke i kućnih ljubimaca.

Treba učiti i prihvatiti da prašuma pripada svojim stanovnicima, pustinja svojim, ocean svojim... i svatko može biti dobrodošao gost, ali nitko nije dobrodošao kao gospodar. To vrijedi i za ljude ponikle u kraju koji je njihov jedini zavičaj. Neki su narodi loši gospodari, ali štetnija je popustljivost tih naroda pred navalom vanjskog svijeta i iskušenjima koja taj svijet donosi, a nadire u obliku trgovaca, političara, vjerskih vođa, industrijalaca, turista i imigranata. Svi takvi poremećaji narušavaju ravnotežu i vode k povećanju populacije, često nakon što je postojeća populacija brojnošću već dosegnula održivi maksimum.

Hoće li Zemlja ostati zeleni planet ili postati beživotna pustopoljina

Mnogi svjetski politički i vjerski moćnici zalažu se za jednoobrazni svijet bez granica i tradicije, a ubrzavaju taj proces doseljavanjem ljudi u slabije naseljene krajeve koji imaju spremnu infrastrukturu, povoljnu klimu, krotko stanovništvo i zakone koji lokalnom stanovništvu ne pružaju gotovo nikakvu zaštitu. Ta preseljenja i miješanja, odnosno moderni oblici invazije i kolonijalizma, provode se uz parole kao što su tolerancija, zaštita i inkluzivnost, a etiketira se svako protivljenje tom procesu. Nacionalizam i populizam proglašavaju se negativnim pojavama, a europski narodi pred tom su logikom nemoćni kao što su američki urođenici bili pred ospicama i boginjama. I njima će biti prekasno kad shvate što im se događa.

Novopridošla stanovništva, novonastali ljudi, dijalekti pa i jezici nemaju ni riječi za životinje i biljke koje su raniji uklapali u svoju tradiciju. Došljaci možda neće biti opterećeni tradicijom i nacionalizmom, ali će biti opterećeni njihovim nedostatkom, a i oni će imati potrebu za komforom. Kao ni prije, jedan svijet tad neće biti dovoljan za sve, samo što je prije ljudi bilo manje i tradicija ih je držala pod nadzorom. Jedan svijet više nije dovoljan za sve jer područje koje zauzimamo nije samo točka na kojoj stojimo, nego su to i resursi koje crpimo. Sve je više ljudi i sve više prohtjeva.

Bio- i etnoraznolikost

Ne znamo mijenja li se klima trajno i jesu li ljudi odgovorni za to, ali znamo da nestaju životinjske, biljne i ljudske vrste, odnosno ljudski narodi, njihovi jezici i običaji. To se zbiva istodobno i sukladno te je usporedivo i povezano. Interesne skupine razmjenjuju optužbe i izvješća ih u tome neće pokolebati. Svatko nalazi u drugima razloge za globalnu katastrofu, no nitko ne odustaje od toga da joj pridonosi. Prevladavaju optužbe na račun nacionalizma i konzervativizma, ali kada se raznovrsnost flore i faune izjednači s raznovrsnošću ljudskih jezika i naroda, takve optužbe zvuče posve promašeno.

Raznolikost nije u pasminama, nego u vrstama, kao što nije ni u ljudskim staležima, kastama i društvenim podjelama, nego ona na ljudskoj razini leži u narodima i jezicima. Zatiranje životinjskih vrsta zbiva se paralelno sa zatiranjem naroda, i to pod parolom jednakosti te ukidanja granica i različitosti. Riječ je o logičkoj zamci i emotivnoj ucjeni pred kojom ljudi masovno popuštaju, bilo da izbjegnu etiketu, bilo zbog konformizma ili jer zaista vjeruju da čine nešto dobro prihvaćanjem politike zatiranja svega radi tobožnjeg izjednačenja. Bit će potrebno mnogo više od smanjenja uporabe plastičnih vrećica da se čovječanstvo opameti, po mogućnosti ne na tad već posve golom planetu.