Nepresušna poetska energija

Neprekinuti lirski opstanak bila bi pozitivna i čvrsta sintagma upućena Luki Paljetku, pjesniku, pripovjedaču, esejistu, književnom kritičaru, antologičaru, autoru vrsnih knjiga za djecu. Neumoljiv luk vremena i zloslutna svakodnevica, impregnirana nestalnom budućnošću, nije njegov magijski duh odvratila od fenomena pjesme koja je sama za sebe individuum, otkrivanje i obnavljanje lirskih iskustava. Nešto najosobnije.

Nova zbirka pjesama Rorschachove mrlje osebujna je na Paljetkov način. Već sam izbor naslova, Rorschachove mrlje, govori o pjesnikovoj pretenziji da simbolikom mrlja osmisli magiju poetskog zvuka, nepredviđene skokove mašte. To je oduhovljenost koja misli. Supstancija je to časovita i prolazna kao i umijeće života: „MALENA ZVIJEZDO UZMI NEBO CIJELO, / osvoji ga još više, nitko ne bi / dao ti takav nalog da nas nema, / a tebi je svejedno, zloćki, sjaj / po svojoj volji, naš je mrak naš mrak /, bez njega nemaš smisla ni ti, zvijezdo.“

Izd. DHK, Zagreb, 2018.

Prema navodu Hrvatske opće enciklopedije mrlja je izazov kao rješavanje rebusa ili zagonetki: „Ispitivana osoba treba slobodno reći na što je mrlje podsjećaju ili što u njima vidi, što one predstavljaju.“ Dakle, s pjesnikom se možemo igrati da zajedno dođemo do nekih novih čuvstvenih ugođaja, od apokrifnog do dramatskog, od oslobođenoga magnetskog lirskog prizvuka, ekstrovertiranog, do unutarnjeg bitka osmišljena samoćom: „ZAŠTO U NAMA STALNO NEŠTO JECA / a ne zna zašto, samo mi to znamo, / uzrok smo tome mi ovakvi kakvi / probudimo se svakog jutra, gorki / i napuknuti, to je što nas spaja, / ta napuklina, to je što nas rađa.“

Paljetkovi su lirski prikazi u biti autobiografski i podsjećaju na osebujnost dnevničkih zapisa o proteklom vremenu koje nije ni daleko ni prošlo. Lirski se senzibilitet primiče i čitatelj mu se mora približiti, otvoriti se za ugođaj pjesnikove duhovnosti. Onda je to i simbolika mrlje, kako je to stvaralački osmislio Leonardo da Vinci: „…ako samo bacimo spužvu natopljenu raznim bojama na zid, ona ostavlja na tom zidu mrlju u kojoj vidimo neki lijepi predjel. Sasvim je točno da se u takvoj mrlji vide razna otkrića onog što čovjek želi tražiti u njoj“. U poeziji treba opstati čim se pojavi i nikakva stajališta tu nisu potrebna. Prepustiti se treba nekom lirskom ja. Artikulacija lirskog funkcionira u samom tekstu iz kojeg struji ta energija literarnosti, ta neprekinuta poetska energija koja najbolje, već stoljećima, egzistira u ljubavnoj lirici. U ljubavi. Ta časovitost i bliskost ugođaja, taj neiscrpni ljubavni krajolik osmislio je Luko Paljetak u novoj zbirci pjesama Rorschachove mrlje. Lirsko prožimanje osjetljivo je, nježno, ali i izloženo, gotovo ugroženo. Jedina je lirska stalnost mijena: „premda smo oštri, ulovi nas, zgrabi / ljubavi moja, stara frazo, vazo / svih mojih ruža, ostaje nam savez / s nečastivim, međutim pobožan je / postao i on, i tu smo gdje jesmo“.

Paljetkovo kroćenje riječi osmišljeno je interpunkcijom koja ravna odnose među njima, no uvijek ostane nešto neiskazano, skriveno između redaka. Zato treba razgrnuti stihovlje, sizifovski se penjati po riječima i vraćati se natrag, na početak. Uostalom, takav „postupak“ s knjigom stihova nešto je što se očekuje. Pjesmu ipak ne možemo imati u cijelosti, jer nam to posjedovanje ne dopušta pjesnik. Zato se obraćamo nekim bliskim, razumljivim stihovima da s nama ne ovlada samo „šutnja ili urlik“: „OPET JE KRASAN DAN I ČUJEM JASNO / kako mlad galeb kriči, uči letjet / i zrak još hrapav pod njim je, a meni / ugodan je, u pluća kao mozart / ulazi mi, zar nije sreća da se / još može disat? Ne bih to bez tebe“. I opet je tema ljubavi imperativ. I duša se rastvara bez nje. U samoći.