Ne pucajte u pijanista!

Sve što bi itko – ili barem iole posvećen slušatelj – trebao znati o Eltonu Herculesu Johnu stane u razdoblje od 1969. do 1975. Samo šest, sedam godina? Naravno, ali bilo je to posve drugo vrijeme: dinamika zbivanja na sceni bila je mnogo intenzivnija, trendovi su se izmjenjivali višestruko brže, a albumi su se objavljivali jednom, katkad i dvaput godišnje pa ih je i Elton u toj, ključnoj početnoj fazi nanizao točno deset. Dodamo li službenim studijskim izdanjima koncertnu ploču 17-11-70 i glazbu za film Friends, dobit ćemo opus od dvanaest briljantnih ili barem zabavnih i veoma nadahnutih ostvarenja. Iznimka je tek prvi album, izgubljen u potrazi za autorovim identitetom.

Disk s glazbom iz filma Rocketman

A to je samo glazba; sve ono što se u toj pomaknutoj, euforičnoj, fantazmagoričnoj i kreativno plodnoj mikroepohi zbivalo iza kulisa, u Eltonovoj mašti, u njegovu emocionalnom, adiktivnom svijetu i disfunkcionalnim obiteljskim odnosima... sve to iz­vrsno je uspio uhvatiti Dexter Fletcher u filmu Rocketman.

Film je dočekan na valu kritičarske potpore ponajviše zahvaljujući uvjerljivoj, energičnoj i stopostotno uživljenoj izvedbi Tarona Egertona, koji je – suvišno je i naglašavati – mnogo bolji od Ramija Maleka u precijenjenoj Singerovoj Boemskoj rapsodiji. Ondje gdje je Bohemian Rhapsody doslovan i ukočen, Rocket Man ostavlja dojam slobodno interpretirane priče. S takvim, fleksibilnim odnosom prema povijesnim činjenicama Fletcheru (koji je, nota bene, radio i na Rhapsody nakon što je Bryanu Singeru otkazana suradnja) bilo je lakše pustiti maštu na volju, zbog čega se Rocketman više doima kao prvoklasni mjuzikl nego klasični biografski film.

A film sažima ono što je u Eltonovu „pravom“ životu uistinu bilo najfascinantnije: transformaciju od nesigurna, povučena pijanističkog čuda od djeteta u odraslu, jednako nesigurnu, ali sada već ekstrovertnu i ekstravagantnu pop-ikonu. Sredinom sedamdesetih Elton John imao je mnogo novca, golemu kolekciju naočala i pregršt globalno uspješnih hitova, no vlastiti mir nije mogao pronaći: borio se s vlastitim demonima, s ovisništvom o svemu i svačemu i nesređenim odnosom prema vlastitoj seksualnosti – no u jednome je uvijek ostao dosljedan. Bio je i ostao opsjednut glazbom.

Rođen je 25. ožujka 1947. u Pinneru, Middlesex u Engleskoj, kao Reginald Kenneth Dwight. Klavir je počeo svirati u dobi od četiri godine, a s jedanaest je zaradio stipendiju Kraljevske glazbene akademije. No usprkos talentu, ona u njemu nije pobudila zanimanje za karijeru klasično usmjerena pijanista. Ni razdoblje do prvog samostalnog albuma Empty Sky nije bilo obilježeno posebnim spektaklima, tek upornim radom, brušenjem zanatske vještine i usavršavanje u rhythm and bluesu. Poput većine engleskih kolega, Reg je bio opsjednut američkim korijenskim idiomima. Pokrenuo je vlastiti sastav Bluesology, a pseudonim Elton John izveo je iz imena dvojice članova: saksofonista Eltona Deana i pjevača Long John Baldryja. Besprijekorno je muzicirao, imao je karizmu i skladateljskog dara, ali nije znao pisati stihove.

Prvi ključni trenutak na Eltonovu putu prema vrhu dogodio se 1967, kad je – zahvaljujući novinskom oglasu kojim je diskografska kompanija Liberty Records tražila nove talente – upoznao tekstopisca Bernieja Taupina. U tom dinamičnom prijateljsko-profesionalnom odnosu, koji će, s prekidima i vremenskim rupama, trajati do njihove starosti, nastali su najbolji i najprodavaniji albumi. Naravno, i neke od najuspješnijih singlica u povijesti popularne glazbe: Your Song, Border Song, Daniel, Crocodile Rock, Goodbye Yellow Brick Road, Bennie and the Jets, Don’t Let The Sun Go Down on Me i (uz brojne druge) Rocket Man, jedna od najboljih Johnovih skladbi, posuđena s vjerojatno najzaokruženijeg albuma u karijeri, Honky Château, iz 1972.

Neprekinuti niz malih ploča zapravo je zamaglio važnu činjenicu: ključni segment njegova opusa još su albumi, dakako ne svi (one iz 1980-ih, kao i mnoge poslije toga, najbolje je zaboraviti). No kad je nadahnut, Elton pulsira nezaustavljivom kreativnom energijom. Ako je već drugi album, Elton John (1970) bio odlična zbirka prebogato aranžiranih balada (uz jednu zabavnu posvetu Rolling Stonesima), onaj idući naznačio je puni potencijal – Tumbleweed Connection zagubljeni je dragulj u njegovu katalogu, nadahnuti hommage vestern-mitologiji odrađen blistavim brojevima poput Country Comfort i Ballad of a Well-Known Gun. Bila je to americana prije americane. Općenito, estetika ranog Eltona Johna uvijek je bila ugodno stiješnjena između rhythm and bluesa, gospela, funka, soula, countryja i rocka. Začudo, za razliku od njegove raskalašene vizualne pojavnosti, njegov pijanistički stil donekle je suzdržana, ritmična i melodiozna kombinacija boogieja, rocka, gospela i odjeka klasične glazbe.

Takvo autorsko/izvođačko promišljanje manifestiralo se i na ostvarenjima Madman Across The Water i Honky Château. Prvo uključuje Tiny Dancer, nježno izvedenu karakternu skicu koja se pretvorila u moderni klasik iako nikada nije bila hit. Drugi sadržava Mona Lisas and Mad Hatters (dojmljivu posvetu New Yorku) i Honky Cat, zarazni komad pijanističkog, New Orleans-funka. Don’t Shoot Me I’m Only The Piano Player napokon ga je izbacio u sredinu srednje struje, a iste godine (1973) potpisao je još jedan, dvostruki album, Goodbye Yellow Brick Road, ispunjen raznovrsnim i mahom prvoklasnim materijalom. Činilo se da se skromni dječak iz Pinnera napokon uspio popeti na krov svijeta. Kreativni zenit održan je i ambicioznim konceptualnim albumom Captain Fantastic And The Brown Dirt Cowboy iz 1975, koji u Eltonovu opusu zauzima važnu poziciju iz najmanje dva razloga. Prvo, riječ je o zadnjoj prvoklasnoj ploči iz njegova prvog i najboljeg razdoblja i, drugo, ona je na gotovo dokumentaristički način ilustrirala povijest suradnje s Berniejem Taupinom.

Zapravo, njegova proturječna osobnost (gotovo djetinja ranjivost i iskrena osjećajnost naspram energične kićenosti) uvijek se reflektirala u glazbi. S jedne strane stvarajući ekstravagantne rock and roll brojeve, a s druge hipersenzibilne, intimne balade skrojene u autentičnom kantautorskom ključu, Elton John neprekidno je tijekom prvih godina karijere razvijao i usavršavao autorski rukopis. No ubitačan tempo uzeo je danak već koncem 1970-ih, kad se kvaliteta njegovih radova počela naglo urušavati. Srećom, u novom stoljeću potpisao je najmanje dva odlična rada, Songs from the West Coast i The Union – potonji u suradnji s vlastitim uzorom Leonom Russelom. No Sir Elton John odavno funkcionira u sporom tempu, poput zaslužnoga pripadnika rock-aristokracije koji u miru i sa strane nadgleda snimanje filmova o samu sebi.