Mažuranićevo je djelo svijetao primjer težnje za slobodom

U povodu objavljivanja Izabranih djela Ivana Mažuranića (1814–1890), nedavno tvrdoukoričenih u prepoznatljivoj tamnoplavoj biblioteci Stoljeća hrvatske književnosti, razgovarali smo s priređivačem Božidarom Petračem. Istodobno je književni tajnik MH i autor predgovora u kojemu u osam poglavlja secira ključne odrednice Mažuranićeva djela, a pridodan je i ljetopis, bibliografija, izdanja djela i važnija literatura o glasovitom književniku i političaru. Među književnom ostavštinom objavljene su pjesme, spjevovi (dopuna Gundulićevu Osmanu i Smrt Smail-age Čengića), književna proza, politički spisi i govori, među kojima su važni govor o odnosu Hrvatske prema Ugarskoj te posljednji govor u Saboru – Glede nekih objeđenja.

S kojim ste se izazovima i poteškoćama susreli prilikom priređivanja 139. knjige u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti? Objavljivanje knjige gotovo se poklopilo s godišnjicom vašega izbora na mjesto književnoga tajnika MH, a nije Ivan Mažuranić jedini izazov s kojim ste se suočili.

Uskoro će proteći godina dana otkako sam izabran za književnoga tajnika Matice hrvatske. Najprije ću reći da je to velika čast, ali i odgovornost: dovoljno je pogledati unatrag i vidjeti tko su bili književni tajnici Matice hrvatske. Institucija je razvedena, postoje brojni ogranci i brojne programske aktivnosti i manifestacije kojima bi sigurno bilo korisno pribivati, no želje su jedno, a stvarne mogućnosti drugo. Moram priznati da sam prošle godine bio na raznim događanjima i da sam – kako bi se reklo – proputovao Hrvatsku uzduž i poprijeko. Ali to je ipak samo jedan vid poslova književnoga tajnika. Gdje je još Matičino nakladništvo, a onda i rad u uredništvu Stoljeća hrvatske književnosti, bilo kao priređivač, bilo kao urednik. Kao priređivača dopao me Ivan Mažuranić, neosporni klasik hrvatske književnosti, dok su me kao urednika dopali Ivan Slamnig i Đuro Arnold, a onda opet kao priređivača opus Dubravka Horvatića. Svatko tko je radio na projektu Stoljeća hrvatske književnosti zna da to nije nimalo lako, ne samo zbog izbora tekstova, nego zbog njihova priređivanja, bibliografije i literature koje treba provjeravati. Svako priređivanje autora u sklopu ove prijeko potrebne i vrijedne Matičine biblioteke vrlo je složen i zahtjevan posao.

Snimio MIRKO CVJETKO

Kakvom ocjenjujete svevremensku vrijednost djela Ivana Mažuranića, neovisno o formi u kojoj su napisana? Rijetki pisci prežive dva stoljeća nakon ovozemaljskoga boravka.

Gotovo da nema važnijega imena u hrvatskoj književnosti ili znanosti o književnosti koje se nije u određenom trenutku pozabavilo Mažuranićevim opusom ili kojim od dijelova njegova opusa: od Babukića i Šuleka do Franje Markovića i Nehajeva, od Barca i Ježića do Živančevića, Šicela i Slamniga, od Frangeša, Kapetanića i Šidaka do Tomasovića, Dunje Fališevac i Bratulića, od Pavličića, Kravara i Nemeca, do Marine Protrka, Suzane Coha i Tee Rogić Musa… U svojoj uzornoj studiji Franjo Marković napisao je: „Samo pjesnik uzgojen staroklasičnom knjigom, koja tankoćutno dotjeruje dikciju do pjesničke i govorničke prave ljepote, pak zadahnut starim hrvatskim pjesničtvom, poimence Gundulićem te njegovim slogom savršenijim od jednostavne pučke pjesme: samo takov pjesnik mogaše stvoriti dikciju Smail-age. A sve ono troje mogaše se sastati samo u Hrvatskoj.“ Riječ je pravoj sintezi različitih književnih razdoblja europske i hrvatske književne baštine.

Jesu li zbog glasovitosti spjeva Smrt Smail-age Čengića u zavjetrini percepcije ostale Mažuranićeve pjesme, politički govori i drugi spisi?

Da, glasovitost Mažuranićeva spjeva možda zasjenjuje njegove druge spise, pa i prozu. No spomenuti autori u svojim su interpretacijama znali otkriti ili naglasiti ono što u Mažuranićevu djelu ostaje kao neizbrisiva popudbina, bez obzira o kojem je dijelu njegova opusa riječ. Najnovija proučavanja otkrivaju Mažuranićeve modernističke ideje, odnosno ideje koje su zagovarali i njegovali veliki umovi 19. stoljeća, kako u književnosti, tako i u politici.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb 2019.

Koliko je Ivan Mažuranić u svojemu političkome (i ilirskome) djelovanju bio konformist? U svojemu predgovoru podsjećate i na osjetljivu dužnost Mažuranića kao jednog od potpisnika Književnoga dogovora 1850, državnog odvjetnika koji je osudio prijatelje Filipovića i Bogovića zbog Domorodne utjehe, potezi ispravljani poslije „državničkom mudrošću, diplomatskom vještinom i vrhunskom stilizacijom“, koju nije posjedovao s 36 godina. No, s druge strane, njegov književni vrhunac i jesu njegove tridesete godine života.

Mi uvijek nekako nastojimo naše velikane podvesti pod neke klišeje, zaboraviti ono što su doista učinili, a pripisati im, recimo, konformizam ili kakvu drugu etiketu. Da, jedan je od potpisnika tzv. Književnoga dogovora iz 1850, a po dužnosti morao je osuditi prijatelje Filipovića i Bogovića… No bez obzira na sve prigovore, za vrijeme njegove službe uređen je upravni aparat, reorganizirano sudstvo i u sve institucije uveden hrvatski jezik. Odluka sa zakonskom snagom koja je glasila „Službeni jezik u Trojednoj Kraljevini Hrvatske, Slavonije i Dalmacije je hrvatski jezik“ ostala je na snazi sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije. Glede politike, u odnosu prema primjerice Starčeviću koji je temeljio svoj politički zahtjev za samostalnošću Hrvatske na povijesnom državnom pravu, Mažuranić je svoje političko djelovanje i svoje pozivanje na povijesno državno pravo usklađivao s pravnim legitimizmom Austro-Ugarske, dok su se obojica u razmatranjima oslanjala na naravno pravo.

Je li, izvan književnosti, Ivan Mažuranić bio klasičan primjer hrvatskoga karijerista ili je u skladu sa zadanim okolnostima vješto radio najbolje za buduću hrvatsku političku samostalnost?

Nipošto ne bih rekao da je Mažuranić bio karijerist, to bi se kosilo s njegovim visokim etičkim kriterijima, kojima se ravnao i u osobnom životu i u politici. Mažuranić je bio pragmatičar i promicao je svom snagom i umijećem demokratske i liberalne ideje u vrlo teškim prilikama.

Kako je djelce od 1134 stiha o crnogorskoj osveti Turcima (u raskoraku s povijesnim činjenicama) postalo neupitnim dijelom kanona hrvatske književnosti? Postoji li granica u kojoj kvaliteta književnoga teksta nadilazi povijesne i ine nedostatke, zbog kojih je eto i gotovo 175 godina nakon karlovačkoga pisanja aktualno?

Mažuranićev spjev kao i cjelokupni njegov opus asimilira klasičnu antičku, hrvatsku usmenu i pisanu tradiciju te suvremene europske ideje njegova vremena. Riječ je o djelu koje je imalo i europski odjek i u kojem se povijest boli i bol povijesti jednoga naroda – kako je pisao Unamuno – može čitati i tumačiti kao tjeskoba svakoga naroda koji trpi i podnosi nepravdu, zlosilje i diktaturu tuđinske vlasti.

Što vam se, u svim odjecima Mažuranićevih djela, i čuvanja spomena na lik preporoditelja, književnika, državnog odvjetnika, dvorskoga kancelara, političara, čini najvažnije? Jesu li opipljive stvari, poput novčanice od stotinu kuna, bista, rukopisne ostavštine, uveličali ili stavili Mažuranićevo djelo u realan okvir?

Mažuranićevo klasično djelo ostaje svijetao primjer težnje za slobodom i na ravnopravnim osnovama temeljenih odnosa među narodima i među ljudima, što dolazi do izražaja kako u njegovu političkom spisu Hrvati Mađarom, tako i u političkim govorima, kako u literaturi, tako i u njegovu političkom djelovanju. Mažuranić u mnogočemu udara temelje nacionalno etički i odgovorno shvaćenoj politici iz koje proizlaze moderne i demokratski ustrojene političke i kulturne ustanove i institucije, novo zakonodavstvo, novi upravni sustav, moderno školstvo, sve ono po čemu hrvatsko društvo postaje modernim građanskim društvom sukladnim europskim društvima. S punim pravom naše novčanice nose i lik Mažuranićev i lik Starčevićev.

Nedostaje li ediciji Stoljeća hrvatske književnosti snažnija promidžba i(li) je objavljivanje knjige velikana hrvatske književnosti - dovoljno samo po sebi?

Biblioteka Stoljeća hrvatske književnosti temeljna je biblioteka Matice hrvatske i svakako zaslužuje veliku pozornost. Evo i primjera: kada je u Matici hrvatskoj predstavljena 137. knjiga posvećena Marku Maruliću, koju je priredio jedan od naših najistaknutijih maruloga Bratislav Lučin, izostale su televizijske kamere, izostali su novinari dnevnih listova i tjednika. Umjesto da se o knjizi govori na raznim stranama kao o vrijednu događaju, možda i nakladničkom događaju ako ne godine, ono barem mjeseca, knjiga je u javnosti, ako isključimo naš Vijenac, naprosto prešućena.