Maska

Davno već nisam čuo u vezi s automobilima riječ maska. A nekad se ona odnosila na onaj dio vozila između dva fara gdje se obično nalazila neka rešetka ili kakav sličan ukras. Dobro se sjećam da mi je taj izraz, još dok je bio u svakodnevnoj upotrebi, stvarao stanovite poteškoće. Pitao sam se zašto su ljudi izabrali upravo tu riječ i što ta maska zapravo maskira. Dugo sam o tome gruntao, dok nisam stigao do najjednostavnijega rješenja. Čemu inače služi maska? Pa, služi tomu da skrije od pogleda nečije pravo lice, obično tako što će imati oblik lažnoga, posve drukčijeg lica. Nije mene tu najviše zanimalo pitanje istine i laži, nego sam se zakvačio za pojam lica: došao sam do zaključka kako se u automobilskim stvarima riječ maska koristi samo zato da se ne bi moralo reći lice. Jer ta maska i nije drugo nego lice automobila, ali se to valjda činilo nepriličnim, jer lice imaju samo ljudi, a ne i vozila. Tako se onda pojavila ta maska.

Od toga trenutka ona meni više nije mogla ništa zamaskirati. Jer, kad sam jednom postao svjestan sličnosti između prednjega dijela automobila i ljudskoga lica, više se toga nisam mogao otresti, nego su mi, sami od sebe, počeli pristizati sve novi i novi dokazi o toj sličnosti. I sve sam više bio siguran da sličnost nije slučajna, nego da ona, dapače, sadržava u sebi nešto znakovito, pa i simbolično.

Kakav vlasnik, takav automobil

Najprije samo konstatirao da je ta sličnost doista velika. Jer, nema dvojbe, farovi su oči, vjetrobransko je staklo čelo iza kojega se nalazi mozak (vozač), a ono između farova svakako su usta, dok se nad njima nalazi znak proizvođača, kao pomalo uvis podignut nos. Djeca tu sličnost smjesta zapažaju, pa su čak sklona pročitati na licu automobila nekakav izraz ili grimasu te toj grimasi uzvratiti kreveljenjem ili plaženjem jezika.

Naravno, nemaju svi automobili isti izraz lica, niti je u svih lice podjednako lijepo. To ovisi o dizajnu, a u dobroj mjeri i o vremenu proizvodnje. Bilo kako bilo, neki automobili – kad ih bolje pogledate – izgledaju nasmijano, neki ljutito, neki zafrkantski, a neki opet agresivno ili opasno. S njima je, reklo bi se, isto kao i s ljudima: imaju različite karaktere i razne temperamente.

Jedan je moj prijatelj bio o tome toliko uvjeren, da je razvio cijelu teoriju s tim u vezi. Tvrdio je, naime, da vozilo svagda liči na svojega vlasnika, pa ako je vlasnik bistar i okretan, takav će mu biti i automobil, a ako je vlasnik trom i tupav, onda će mu takvo biti i vozilo. Meni se ta teorija činila donekle pretjeranom, prije svega zato što je broj tipova automobila ipak ograničen, pa ta lepeza nipošto ne pokriva svu ljudsku tipologiju, sve nijanse u izgledu, ponašanju i razmišljanju koje među nama postoje. Ali priznavao sam prijatelju da je udario dobrim putem, pa sam se potrudio da dopunim njegovu zamisao i učinim je bližom svakodnevnom iskustvu. Evo što sam utvrdio.

Auto doista donekle sliči vlasniku, ali to nije zato što bi on bio odraz vlasnikova temperamenta i karaktera, nego zato što je utjelovljenje njegovih želja i ideala. Birajući auto koji će kupiti, taj vlasnik, naime, jasno pokazuje što smatra da je važno u životu i kakvu bi osobinu i sam htio imati. Jednostavno: ako misli da je na ovome svijetu važna udobnost i užitak, on će i auto – odnosno njegovu masku – izabrati u skladu s tim. Ako vjeruje da je najvažnija sportska aktivnost, on će uzeti auto koji na to podsjeća. Ako cijeni odlučnost i agresivnost, nabavit će vozilo koje upravo o tome svjedoči. Pritom izbor ne ovisi o njegovoj kupovnoj moći, jer u svim kategorijama mogu se naći vozila koja će biti u skladu s različitim vlasničkim pogledima na promet, pa čak – ako to nije pretjerano reći – i s različitim svjetonazorima.

Dobro, to je perspektiva kupca, odnosno vlasnika automobila. Ali kako je s proizvođačima? Proizvođači naime moraju kupcima nešto ponuditi, pa kako onda znaju što ti kupci žele? Meni se čini da je stvar jednostavna: i oni postupaju u skladu s nekim idealima ljepote, brzine, udobnosti – ukratko, prometa uopće – baš kao i kupci. Riječ je, dakle, i tu više o željama nego o stvarnome stanju, ali ljudske želje, ne zaboravimo, zapravo pokreću svijet naprijed, pa i u sferi automobilizma. O tome nam svjedoči povijest automobila pa, ako hoćete, i njihovih maski.

U početku je naime taj prednji dio vozila signalizirao ozbiljnost, decentnost i imovno stanje vlasnika te je automobil ličio na ozbiljna gospodina. Imao je velike, solidne, okrugle farove, imao je široko vjetrobransko staklo, sjajan odbojnik i ulaštene blatobrane, dok su mu na kotačima bile žbice. A maska je imala oblik rešetke i djelovala sigurno i nesalomljivo, podsjećajući na vlasnikov karakter i na njegov bankovni trezor. Kad su pak automobile počele voziti žene, zadobila je i maska neke ženske crte: stala je nalikovati na osmijeh pun bijelih zuba ili na erotično napućene i debelo namazane usne. Po tome se već vidjelo da oblikovanje maske pruža dizajnerima neograničene mogućnosti.

I doista, stvar se nastavila. Kako su se automobili iz sredstva za prijevoz stali pretvarati u sredstvo društvene afirmacije, tako se počelo težiti i za originalnošću u njihovu izgledu. Farovi su se, na priliku, kod sportskih modela udvostručili, postala je obavezna duga i savitljiva antena radioaparata, dok je maska postala mjesto neobuzdanih eksperimenata. Počela je ona, recimo, sličiti raljama morskoga psa, kao što je i cijeli automobil zadobio nekakav životinjski, pa čak i zvjerski izgled.

Kopernikanski obrat

Jer u dizajnu maske više nije bilo uzor ljudsko lice nego njuške kojekakvih beštija, pa u tom smislu nije nimalo čudno što se modeli automobila iz toga vremena zovu po konjima, divljim mačkama ili morskim sisavcima. Pritom, dakako, nije prestala vlasnička identifikacija s vozilom: ljudi i dalje biraju auto u skladu sa svojim maštarijama, samo što sad više sebe ne zamišljaju kao trkače i pustolove, nego kao lavove, tigrove, mustange i slične živine. I uvjereni su da tu sličnost svatko vidi, kao što je oni sami jasno osjećaju. Ali, dakako, ni u tom poistovjećivanju sa životinjama ne može se ustrajavati u nedogled, pa se zato dizajneri automobila uvijek iznova vraćaju ljudskome licu. Ono je neiscrpno vrelo inspiracije i ono je najsposobnije da na simboličan način izrazi ono što se sa čovječanstvom zbiva. Sad vama ovo spominjanje čovječanstva zvuči pretjerano, ali odmah ću se potruditi da vas o tome razuvjerim, i to navodeći primjer.

Evo: posljednjih desetljeća dogodio se veliki prodor azijskih proizvođača automobila na zapad, pa su japanski i korejski automobili preplavili ulice od Sidneyja do Helsinkija i od Johannesburga do Bostona. E sad, što možemo reći o izgledu tih automobila, točnije, o njihovim maskama? Možemo odlučno ustvrditi da se tu dogodila korjenita promjena, gotovo kopernikanski obrat. Jer prije su farovi bili okrugli, a maska među njima ozbiljna i kruta. Sad su farovi uski i postavljeni ukoso, a maska podsjeća na ljubazan osmijeh. Ukratko rečeno, azijski proizvođači dali su automobilima vlastiti izgled (kose oči) i svoju pristojnost (nasmiješeno lice). Kako je proces redizajna nezaustavljiv, isti stil prihvatili su i europski i američki proizvođači. Ako to nije alegorija svjetskih zbivanja i ako to ne sadržava u sebi globalnu simboliku, onda vi sami nađite nešto što opisuje te procese točnije i bolje.