… i kartice

Kartica teksta kao mjerna jedinica nastala je
u vrijeme pisanja na pisaćim strojevima

Tek što sam ustala od kartaškoga stola i ispala iz kartašnice, kockarnice i inih poročnih mjesta (brže nego što sam u njih i ušla), dočekale su me umanjenice koje to prema osnovnoj riječi zapravo i nisu, kartice. S njima drugujem cijeli život, bilo s tuđima (lektoriranje tekstova), bilo s vlastitima (autorski rad). Kartica je zadana količina teksta na stranici formata A4: 30 redaka s proredom, a u svakom retku 60 slovnih mjesta, što iznosi 1800 znakova (s prazninama). I tekstovi se ograničuju na broj kartica, a tako se formira i cijena teksta po kartici. Kartica veličinom nije manja od karte, zapravo je veća, jer joj ni igraće ni vozne karte (čak ni mjesečna pokazna karta) formatom nisu ni do koljena.

Dobro sam se snalazila s kataloškim karticama u negdašnjim knjižnicama. Bile su u ormarima s ladicama u zasebnoj sobi i trebalo je najprije ispisati signaturu da te posluže traženom knjigom. Danas je sve digitalizirano, pa takvih kataloga više i nema, a istini za volju i prostor se mogao prenamijeniti za nešto drugo.

S kreditnim, bankovnim i sličnim karticama ne stojim baš najbolje, što pokazuje da nisam u trendu. Ne peglam ih (peglam samo veš), ne provlačim ih kroz neke strojeve, tj. ne plaćam njima kupljenu robu, pa nailazim na sve više zapreka. Recimo, da nije bilo susretljivih ljudi, ne bih ušla ni u Veliku parišku operu da je razgledam. Kako? Jednostavno. Više nema šaltera gdje se za gotovinu prodaju ulaznice. Morate na nekom stroju to platiti karticom. Koju nemam. Sa svojom gotovinom mogla sam se slikati. Zamolili smo čovjeka u redu da onako kako je kupio ulaznicu sebi kupi i nama. Ljubazno je pristao, čak rekao da mu ne trebamo dati nikakav novac (valjda mu je pogled na dva stara mandla bila dovoljna nagrada), no bili smo uporni i platili mu. Znam pak ljude koji su majstori u prelijevanju novca s jedne kartice na drugu (banke su razne) i tako krpaju kućni budžet opterećen minusima na svim karticama. Ja u tome ne sudjelujem, ravnam se po onoj starinskoj: što imam tim klimam, pa nikada ne idem u minus, koji mi (ipak ne za lijepe oči) banka tako primamljivo nudi. Imam dovoljno godina da znam kako ništa nije besplatno, pa ni velikodušno dopuštenje da uđem u minus. Svaki moj minus nečiji je bonus. Zna se čiji.

Danas nisu više potrebne ni telefonske kartice, a jedno su vrijeme, pogotovo na moru, bile prava blagodat. Lišile su nas kuhanja u vrućim poštama i dugotrajnih čekanja da telefonistice nekako uspostave vezu, a onda i preznojavanja u tijesnim kabinama, pa su razgovori, koliko god željno iščekivani, bili nervozni i mrzovoljni, jer se osim znoja od glave do pete uplela i loša čujnost. Ostala je samo želja da sve što prije prestane. Kartica je omogućavala telefoniranje na zraku, no i tu su vrebale razne nedaće. Školjka je mogla biti na žarkom suncu ili iznad klupe na kojoj su domaći kratili vrijeme razgovorima, a djeca su napucavala loptu govorniku u leđa i pritom toliko galamila da se razgovor i opet nije čuo. No i ta kratkotrajna era telefonskih kartica već je za nama. Mobiteli raznih generacija lišili su nas dizanja iz ligeštula, fotelja, pa i s ručnika na plaži. Sve to potiče na još veću nepokretnost. I ured možeš imati u svojoj kuhinji.

Ni s hotelskim karticama za otvaranje vrata umjesto ključem nisam baš sretna. Obično u sobu ne uđem otprve; ili nešto predugo držim, ili ne izvučem kako treba, bljesne nešto zeleno, al’ tek što sine već i mine, i dok ja mislim na Cesarića, vrata mi se osvećuju i ne popuštaju. Drago mi je ako u hodniku nema nikoga, pa ne vidi moju nespretnost i jad. Vrag je u tome što nelagoda ne prolazi ni sa srećom što sam u sobi, jer se istom karticom pali i struja. Jednom se to čudo umeće odozgo, drugi put u jedva vidljiv prorez vodoravno, a ja sam navikla na sklopke, tastere, kojih također po hotelima više nema, a kamoli onih na okretanje. Sve mi to zorno pokazuje da više nikamo ne pašem. Stoga mi je drago što sam i svoj radni vijek provela bez provlačenja kartice na ulazu, što danas postaje uobičajena praksa.

I dok je kartica oblikom umanjenica, karton je uvećanica. Tako i njem. Karton, fr. carton, tal. cartone znači ljepenka. Prvotno je karton značio debeli lijepljeni papir, no žuti ili crveni karton u nogometu niti je velik niti je debeo, ali je opasan. Iz kartona izvire cijela kartonažna industrija, pratilja mnogih industrija, jer izrađuje ambalažu za razne proizvode. Ambalažu, fr. emballage, ne čini samo papir, nego sve ono u što se roba pakuje (plastika, drvo, slama, juta, špaga itd.). Kartonske kutije tražena su roba za selidbe, a trebate li manji broj komada, svaki dućan mješovite robe ustupit će vam ih besplatno.

U prošlom Vijencu navela sam kako karta i kartica izviru iz istog izvora kao i čarter i kornet. Evo kako! Čarter je unajmljeni avion, izvanredna linija, za što treba i posebna dozvola (ništa bez šare). Engl. charter znači zakupiti, dolazi iz stfr. chartre, listina, patent, povlastica, a ovo iz lat. chartula, mala listina, umanjenica od charta, papir, spis. Kornet je pak carta cornuta, papirnati zavijutak, a spretni Talijani, izvrsni sladoledari, počeli su ga raditi od tijesta poput hostije da se sve može pojesti.

Kako je nalik roščiću, pristaje mu ime cornetto. Škanicl ili škartoc nije jestiv. Ta papirnata vrećica potječe iz aust. njem. Skanizel, Stanitzel, bav. Scharnützel, što se prelilo i u tršćanski scartaccio. I škart (odvajanje loših proizvoda od dobrih) upleo se u ovu priču, jer je prvotno značio bacanje suvišnoga papira ili papira određene boje. Htjeli-ne htjeli, opet smo u kartama. Jer biti škart znači ne imati kartu tražene boje. No novi špil već je spreman, a kartice pred kartama padaju u drugi plan.