Harem – priča i istina

Noviji romani Dragana Pavelića – sjajnog pripovjedača i romanopisca čije nam knjige, nažalost, nekako prolaze „ispod radara“ – izraziti su primjeri postmodernističke proze. U Knjizi o krilatom fratru (2015) autor šalje signal o tome već u podnaslovu (Roman o romanu), a u Alahimanet, čaršijo (2017) znak prepoznavanja vidljiv je u položaju i sadržaju bilježaka. Tim djelima sada se pridružuje roman Vrijeme lala, historiografska metafikcija u kojoj se na literarni način obrađuje „sporedna povijesna tema“, pri čemu se koriste i neknjiževni elementi kao što su podaci iz građe pohranjene u nacionalnim knjižnicama, ministarstvima vanjskih poslova, arhivima, institutima, u privatnoj korespondenciji. Naglašenom autoreferencijalnošću u romanu se tematiziraju neka obilježja teksta i problematizira odnos fikcije („izmišljenog“) i zbilje („istine“).

Izd. Sandorf, Zagreb, 2018.

Roman ima dva pripovjedača, koji nisu u ravnopravnu položaju: jedan od njih je kroničar, istraživač, autor rasprave (zapisa, rukopisa, studije) Borba crnih i bijelih eunuha za prevlast na otomanskom dvoru, koju će drugi narator kratko nazvati Kronikom i obavijestiti čitatelje „da nije njegova rukopisa, ne bi bilo ni ove pripovijesti“. Autoru rasprave čitatelj ne doznaje vlastito ime, ali ga ovaj drugi, valjda zbog karakternih osobina, naziva Prznicom, a s vremenom se doznaje da je taj „čiča“ Sarajlija i kršćanin, okrenut „Istoku kako mu se okreću pravovjerni muslimani – zaljubljeno!“ Pripovjedač u prvom licu ostaje do kraja neimenovan, ali se može pretpostaviti (iako njihov odnos ostaje prilično zamračen; nije npr. jasno kako je Przničin rukopis dospio u njegove ruke) da su iz istoga grada, možda vršnjaci. Neravnopravnost njihovih pozicija dolazi otuda što Prznica zapravo nema „pravo glasa“– on je samo autor studije, doduše nedovršene, bez mogućnosti da sudjeluje u dijalogu, a pripovjedač je njezin čitatelj i komentator koji iznosi svoja zapažanja. I ne samo to, pripovjedač može i intervenirati u Przničinu historiografskom tekstu (znanstvenom, koji teži „istini“): „Ne poželjeh nesvršeno djelo dovršavati, ali mogućnost da nečitka mjesta učinim čitkim, a nedorečenoj rečenici dam smisao – oduševila me otprve.“

Kao i spomenuti prethodni Pavelićevi romani, i Vrijeme lala sastoji se od mnoštva kratkih poglavlja; ne može se sa sigurnošću tvrditi je li to kompletan Przničin rukopis, ili pripovjedačev izbor iz veće cjeline, s njegovim redaktorskim zahvatima i vlastitim komentarima ubačenim između poglavlja i otisnutim drukčijim tipom slova i grafički posebno oblikovanim. Przničino zanimanje privlače otomanski eunusi i sarajski harem, u razdoblju koje počinje potkraj 16. stoljeća nakon što je sultan odlučio da vodstvo preuzmu crni eunusi i dao im materijalne beneficije, što među bijelim i crnim eunusima izaziva razdor i neprijateljstva; slijedi tzv. vrijeme lala (1718–30), kad društveno raspoloženje negira krizu u državi; priča završava 1922. s posljednjim sultanom, Mehmedom VI, kad propada Otomansko Carstvo, sultan biva prognan, harem raspušten, a eunusi otpušteni. Kad govori o otomanskom haremu, kroničar na samu početku otklanja pogrešnu zapadnjačku predodžbu o toj ustanovi kao o bludilištu; naprotiv, njegova je svrha da omogući carstvu da se nasljeđuje. Eunusi su pak čuvari njegova poretka, bez njih je harem neodrživ. Kao otpisani muškarci, eunusi su u svijetu izgubljeni – harem je jedino mjesto na kojem su svemoćni. Zato neobična ljubavna priča između eunuha Hamze i haremske ljepotice Hanumice nakon raspuštanja harema i nije mogla imati drukčiji završetak osim razlaza, ali razlaza koji nije ostavio gorčinu.

Osim Hamzine životne, radne i ljubavne priče na razmeđu 19. i 20. stoljeću, osobito je zanimljiv odnos koji pripovjedač uspostavlja ne samo prema Przničinoj historiografskoj metodi („podvući se pod kožu i zaviriti svijetu u dušu“, „postati svjedokom“) nego i prema njegovu osobnom psihološkom profilu. Pitajući se što ga je navelo na izučavanje izumrlog istočnjačkog staleža, konstatira da Przničin izbor teme nije izvan njegova vremena i navodi kako je kastracijski kompleks Freud početkom 20. stoljeća proglasio univerzalnom baštinom ranoga djetinjstva. Dodaje da je fantazijska kastracija predmet psihoanalitičkog zanimanja, a da su kastratori zlikovci koji bi danas bili podvrgnuti zakonskoj sankciji. Na pitanje kako su mu na um pali istanbulski eunusi, odgovara da u rukopisu nema paradoksa, nego je on u autoru, i da je zahvaljujući njemu nastao tekst o eunusima i sublimnom vremenu lala. Da Prznica nije izdržao pred kastracijskim prijetnjama, ne bi bilo ni opčinjenosti „sporednom povijesnom temom“; u svakom slučaju, ona je „njegov put iz neslobode u slobodu“.

U Pavelićevoj novijoj prozi, a tako je i u Vremenu lala, kao osebujnost njegova stila ističu se nabrajanja, ponavljanja i glasovna podudaranja koja su (ova potonja) izraz naglašavanja ili emocionalnog bojenja iskaza, u nekim situacijama signal humorističkog ili ironičnog tona: „Premošćuju se šanci. Probijaju se klanci. Kidaju se lanci. Lome se zidine. Janjičarskim osvajanjima nema kraja. Ne samo u dolinama, i na planinskim visovima vijore se osmanlijski barjaci.“ Onima koji u pripovijedanju „ne trpe ponavljanja“, koji „ne uviđaju smisao uzastopnih nijansiranja (vrijednost višestrukih variranja)“, koji „ne vole iteraciju i uzastopnu gradaciju“, onima koji „u riječima ne vole čuti zvon – u retorici nazvan homeoteleuton“, Prznica objašnjava (iako bi se takva poruka prije očekivala od pripovjedača): „Da bi osjetili ustrajnost sukobljavanja, neke činjenice treba ponavljati! Iz znakovlja u zvukovlje, valja ih opetovao pretakati kako bi postali slušno prepoznatljivi i ejdetički predočivi.“