Fašizacija ljevice i liberalni totalitarizam

O tome koliko su pojmovi fašist i fašizam danas dvosmisleni, ispražnjeni od svojega iskonskog povijesnog značenja i konteksta te služe isključivo kao negativne etikete za diskvalificiranje političkih neistomišljenika, govori knjiga Velika laž: razotkrivanje nacističkih korijena ljevice autora Dinesha D’Souze, koja je prevedena na hrvatski jezik i objavljena u Nakladi Benedikta. Ali etiketom fašizam ne manipulira samo antifašistička ljevica nego djelomice i liberalna globalistička sistemska desnica, koja također pokušava relegitimirati svoj politički diskurs diskvalificiranjem političkih suparnika. Stoga D’Souzina analiza i demonstracija ostaje parcijalna i nedorečena; ne ulazi u srž takva etiketiranja, koje se nametnulo glavnim sredstvom dominantne liberalno-lijeve „političke korektnosti“ i jednoumlja. Rečena etiketa najbolji je primjer „represivne tolerancije“, koja se poistovjećuje s argumentom reductio ad Hitlerum, koji onemogućuje svaki oblik dijaloga i rasprave. Zapravo je paradoksalno da suvremene generacije pokreta Antifa, koje nemaju ništa zajedničko s povijesnim antifašizmom prve generacije, osnivaju antifašističke fronte, lige i pokrete premda je fašizam ideološki i povijesno konzumiran fenomen.

Etiketa fašizam kao sredstvo političke korektnosti

Svaki politički poredak, bio lijevi ili desni, bio totalitarni ili demokratski, ima službeni tvrdi jezik, semantički alat kojim pritišće političke protivnike. Jedna od glavnih razlika između političke korektnosti u totalitarnim režimima i liberalno-lijeve političke korektnosti u demokracijama jest da je druga usmjerena na neistomišljenike i suparnike koji se nazivaju fašistima zato što ne prihvaćaju ili kritiziraju nove dogme liberalne tržišne ekonomije i široku paletu mainstreama liberalnog svjetonazora: kozmopolitizam, multikulturalizam, antirasizam, antifašizam, egalitarizam, ljudska prava. Staljinistički jezik, koji nastoji eliminirati političke protivnike, prepoznatljiv je po tvrdim i prozivačkim riječima, a demonizacija mu je glavno oružje. Danas svjedočimo novomu liberalno-lijevom jeziku političke korektnosti. Prisjetimo se da i kod antistaljinističke ljevice, kao i kod ljevičara iz prevratničke 1968, nije nestao taj binarni semantički model te iz njega proizlazeći govor mržnje. Prisjetimo se izjave ikone intelektualne ljevice Jean-Paula Sartrea, za kojega je „svaki antikomunist pseto“. Danas je liberalno-lijevo medijsko i političko jednoumlje na Zapadu toliko snažno da svoje kritičke protivnike neselektivno trpa u tzv. fašosferu.

Izd. Naklada Benedikta, Zagreb, 2019.

D’Souzina teza uklapa se u specifični kontekst američke političke scene i Trumpove izborne pobjede. Autorova kritika usmjerena je prema američkoj ljevici, koja je nastojala demonizirati Trumpa za trajanja predsjedničke izborne kampanje, uspoređujući ga s Hitlerom. Prema D’Souzinu mišljenju, fašistička prijetnja, u Americi i Europi, dolazi s lijeve i krajnje lijeve strane, a ne s desne strane. Demokratska ljevica ima ideologiju vrlo blisku fašizmu i sustavno posuđuje taktike zastrašivanja i političkog terora. Autor otkriva širokoj javnosti veliku laž američke ljevice. Razotkriva duge i ugodne odnose ljevice s nacizmom: kako su rasistička i genocidna djela ranih američkih demokrata inspirirala genocidnu kampanju Adolfa Hitlera; kako su fašistički filozofi utjecali na velike ličnosti američke i europske ljevice 20. stoljeća; kako je antislobodarski i antireligijski govor američke ljevice blizak fašističkom govoru. Treba napomenuti da su djela Dinesha D’Souze kao Hillary's America svrstavana u kategorije teorije zavjere i popularne publicistike, kojoj je odrican dubinski znanstveni značaj.

Teza i antiteza, liberalni demokratski fašizam kao nova sinteza?

Kada bismo polazili od stajališta da je fašizam teza, antifašizam (kao prikriveni lijevi fašizam) antiteza, onda bi, sudeći po ideološkoj neokonzervativnoj orijentaciji autora, spasonosna sinteza i iskonski antifašistički put i model bio liberalizam. No takav zaključak otkriva dvosmislenost suvremenog neoliberalizma: razdoblje moderne iznjedrilo je dvije totalitarne ideologije: komunizam (socijalizam) i fašizam (nacizam), s varijacijama i nijansama. Ali liberalizam, kao politička teorija koja se pojavila prije njih i nadživjela ih, danas sa svojim mesijanskim projektom tržišne unifikacije čovječanstva često poprima oblik trećeg totalitarizma. Liberalno društvo, koje je eminentno individualističko, atomizirano društvo, suprotno kolektivističkim društvima socijalizma i fašizma, postalo je masovno potrošačko društvo, standardizirano i stereotipno, pri čemu globalistički liberalizam proizvodi standardizaciju i tržišnu uniformizaciju svijeta, provodi dokidanje kulturne različitosti. Logika totalitarističke ili pak totalitarne aspiracije prema mišljenju filozofa Jeana Vioulaca, autora djela Totalitarna logika, zastupljena je i u liberalizmu, jer na temelju Hayekovih teza razvidno je kako liberalizam kao i doktrina tržišta nastoji uspostaviti totalnu dominaciju univerzalnoga tržišta utemeljenu na pasivnom pristanku pojedinaca i društva, što je blisko Hegelovoj filozofiji povijesti, koja se u liberalizmu temelji na „ekonomizaciji ljudskih odnosa“ i na „lukavštini ekonomskog instrumentalnog razuma“.

Premda Dinesh D’Souza dijelom otvara prave teme poput fašizacije ljevičarskog diskursa, ipak ostaje talac određene prosvjetiteljske liberalne i neokonzervativne koncepcije i smjera povijesti, legitimirajući usput neoimperijalnu vojnu mašineriju SAD-a diljem svijeta uime nation buildinga, izvoza i transpozicije modela tržišne demokracije i religije ljudskih prava. Stoga nije dovoljno stigmatizirati ljevicu zbog fašizma, nego treba priznati da i mesijanski prosvjetiteljski liberalizam i neokonzervativizam snose također sličnu odgovornost u promicanju i provođenju dominantne ideologije političke korektnosti. Također treba imati na umu da komunizam kao ideologija nije došao niotkuda, iz daleke Euroazije ili Sibira. Povjesničar i novinar Louis Kilzer, dobitnik Pulitzerove nagrade, u knjizi Churchill’s Deception razotkriva aktivnu ulogu bankarske obitelji Rothschild, angloameričkih elita i međunarodne bankarske oligarhije u generiranju i financiranju boljševističke revolucije 1917, također u stvaranju komunističke internacionale. Do istih spoznaja i dokaza došao je povjesničar Antony C. Sutton u djelu Wall Street and the Bolchevik Revolution. Glavni cilj bio je potaknuti rat na dvije fronte između Njemačke i Rusije, a i ostalih europskih nacija, kako bi nastali povoljni uvjeti za stvaranje „svjetske vladavine“ po njihovom kontrolom.

D’Souza redukcionistički pristupa politološkoj tematici o lijevim korijenima fašizma. Površno poistovjećuje povijesni talijanski fašizam s njemačkim nacionalsocijalizmom, a riječ je o dvjema ideologijama koje su unatoč sličnosti s obzirom na jednopartijski sustav i kult ličnosti vođe bile supstancijalno različite s obzirom na uređenje društva i političku filozofiju. Nacionalsocijalizam utemeljen je na rasnim postulatima, dok je talijanski fašizam utemeljen na određenoj statolatriji i korporativističkom uređenju države. S druge strane valja reći da svaka desnica tijekom povijesti nije bila fašističke provenijencije, a postoje iskustva lijevih stranaka i pokreta u Europi koji su se pretočili u fašističke pokrete. Primjer je Jacques Doriot, koji kao pripadnik Francuske komunističke partije osniva Francusku narodnu partiju (PPF). Socijalističke korijene pronalazimo u izvornom fašizmu s programom iz San Sepolcra, koji kombinira progresističke socijalne političke reforme i nacionalistički intervencionizam. U rujnu 1943. Mussolini na sjevernom djelu Italije proglašava Talijansku socijalnu republiku i pokušava se vratiti izvornim lijevim idejama republikanskoga fašizma, u kojemu se zalaže za ukidanje kapitalističkog sustava i borbu protiv svjetske plutokracije.

U službenoj historiografiji i političkim idejama fašizam ljevice ili fašistička ljevica označava političku struju koja je privržena lijevim vrednotama i antikapitalizmu, a autoritativne tendencije vode tu struju u fašizam. Riječ je o talijanskim lijevim intelektualcima poput Elija Vittorinija, koji su prigrlili fašizam, ali su ga s vremenom napustili. Ljevica tradicionalno pripada egalitarističkoj i prosvjetiteljskoj liberalnoj tradiciji i političkoj kulturi neprestanog napretka, progresizma, dok se desnica tradicionalno svrstava u krug kulturnog pesimizma te antiegalitarističkog i hijerarhijskog pogleda na svijet i društvo. Naravno, i radikalna desnica i radikalna ljevica u danom su povijesnom kontekstu koketirale i imale dodirne točke kada je posrijedi antikapitalistički diskurs, borba protiv lihvarstva, bankarske financijske oligarhije, pozivanje na narodni legitimitet, duh i volju, s time da je lijeva strana često isticala klasnog neprijatelja u ime uspostave radikalnog egalitarističkog poretka (diktatura proletarijata), dok je desnica nastojala uspostaviti hijerarhizirani organski i diferencirani aristokratski poredak.

Treba također istaknuti da biografija autora umanjuje nepristranost i znanstvenu vjerodostojnost njegovih teza. Naime, Dinesh D’Souza bio je savjetnik za politiku u administraciji predsjednika Ronalda Reagana koja je provodila ultraliberalnu tržišnu politiku, a blizak je protestantskim neokonzervativnim krugovima koji su zaokupljeni mesijanskom civilizacijskim imperijalnom misijom SAD-a, od Manifest Destiny preko neokonzervativne intervencionističke vojne politike Bushove administracije, čije neoimperijalne vojne intervenciji na Bliskom istoku nalikuju na totalitarne hegemonističke projekte iz prošlosti. Kao fundamentalistički evangelik blizak krugovima protestantskih i kršćanskih cionista, D’Souza je optužio američke katoličke biskupe da zajedno s američkim liberalima manipuliraju Sjedinjenim Državama u želji da se suprotstave američkoj vojnoj sili i korištenju moći u inozemstvu, iako je kao publicist bio slabo upućen u te teme.

D’Souzina teza ostaje opsjednuta binarnom kategorizacijom političkog života, u kojoj se svijet percipira u oprekama: fašizam – antifašizam, desno – lijevo, klerikalno – progresivno itd. Prisjetimo se riječi francuskoga sociologa Régisa Debraya, koji je dihotomiju desno – lijevo nazvao mentalnom hemiplegijom, takvom da onemogućuje bilo kakvu racionalnu samokritiku što bi barem u konceptualnim okvirima omogućila nekakav napredak u formulaciji suvremenih pojmovnih alata za objašnjenje društvenog i političkog konteksta. Naravno, moglo bi se reći da i konzervativna desnica, poput autoritarne i staljinističke ljevice, može biti u danoj povijesnoj situaciji naklonjena fašizmu, ali također treba biti intelektualno pošten i ne poštedjeti demokratski dominantni globalistički liberalizam, koji može također poprimiti fašističke represivne i uniformističke oblike jer i on počiva na jednodimenzionalnoj koncepciji homo oeconomicusa, globalnog potrošača, koji ne trpi različita poimanja svijeta čovjeka i društva. U tom pogledu projekt otvorenog društva, koji zagovaraju globalisti te lijevi i desni liberali, također ne trpi alternativne modele društva i suživota, pogotovo ako se pozivaju na holistička poimanja društva ukorijenjena u čvrstim nacionalnim, vjerskim i kulturnim identitetima. Stoga možda treba tražiti novog fašista ondje gdje ga najmanje očekujemo – prerušena u tolerantna liberalna globalista i u novoj Faustovoj figuri našega tehnoznanstvenog društva.