Dobra predstava o Domovinskom ratu

U pravi je trenutak došlo premijerno uprizorenje drame Cigla Filipa Šovagovića, u Gradskom dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu 10. svibnja u režiji Krešimira Dolenčića i u dramaturgiji Dubravka Mihanovića, uz promijenjen originalni završetak drame. Mislim na trenutak ponovnoga rođenja izvorne hrvatske drame u odnosu na adaptacije romana koje su preplavile hrvatska kazališta i na njezinu korelaciju s nagradom Marin Držić upravo nagrađenim novim hrvatskim dramama, koje se bave istraživanjem monoloških iskaza i životom u funkcionalnoj ili disfunkcionalnoj obitelji, bez kuće i roditelja.

Enes Vejzović, Ranko Zidarić,
Filip Križan i Ivana Bolanča / Izvor GDK Gavella

Moji studenti ne mogu ni zamisliti da su nekad postojala cenzurirana vremena u kojima se nisu mogli izvoditi hrvatski dramski tekstovi osim Krležinih. Još manje mogu zamisliti što se u intimnim i svakodnevnim druženjima događalo početkom devedesetih, za vrijeme Domovinskoga rata, kad su tzv. obični ljudi čekali hoće li im se vratiti članovi obitelji s ratišta, hoće li sami biti mobilizirani i hoće li na njihovo sklonište ili kuću pasti granata, raketa ili bomba, hoće li poginuti dijete i mladić. Zato je vrijednost i važnost Šovagovićeve Cigle, koja je nastajala kad i samostalna hrvatska država, neizmjerna i danas i kad je praizvedena u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu 1998. u režiji Paola Magellija.

Višestruko talentiran Filip Šovagović, autor u Gavelli izvedenih Ptičica, Ilijade 2001. i Tesle Anonimusa, kontinuirano se bavi glumom (kao član Dramskoga kazališta Gavelle), koju je studirao u Zagrebu, a diplomirao u Splitu, filmskom i televizijskom režijom, koju je apsolvirao u Zagrebu, i pisanjem dramskih tekstova. Slučajno došla na Gavellin repertoar, kao zamjena za jedan nedovršeni tekst, Cigla figurira težak život hrvatskih građana ratnih i poratnih devedesetih i potiče na pisanje novih drama o tom razdoblju te se, u trenutku neshvatljiva izbacivanja dijelova povijesti iz hrvatskih škola, može preporučiti mladima kao, premda dramski fiktivno impostiran, izvor za spoznaju hrvatskih kronotopa u mikrokompozicijskoj mreži odnosa i događanja i na alegorijskom makroplanu.

Mikrostrukturno, temeljna je cigla ove drame – kako se zove i najmlađi brat obitelji Ciglenečki, u Dolenčićevoj predstavi u dobroj i preciznoj izvedbi Filipa Križana, s rokerskim, performerskim i naratorskim mikrofonom u ruci, kojim oglašava identitete braće na rubovima zagrebačke urbanosti, zapravo četiri dijela jedne, nerijetko autobiografski impostirane osobnosti – ljubav koja opstaje, traži se i čeka stalno, unatoč teškom vremenu. Najmlađi Cigla prolazi put od mladoga rokera u skloništu do mobilizirana hrvatskoga vojnika, patnika u logoru i osobe s PTSP-sindromom, ali uvijek zagledana u ljubav, unatoč traumama. Pasivniji brat Adam, u izvođenju u Gavelli sve nazočnijega Enesa Vejzovića, drugi brat Stanko, u zapamtljivoj minijaturi Ivana Grčića, i treći brat Levi sve karizmatičnijega Ranka Zidarića, kaotiziraju pa usklađuju tzv. kolektivnu stvarnost lijevih i desnih, pasivnih i aktivnih protagonista obiteljske i društvene rasklimane građevine.

Drama o ratnim traumama i posttraumama generacije najboljega, mladenačkoga izgubljenoga vremena i u vremenu izgubljenih ljudi, o raspadu sustava, obitelji, osobe i identiteta, razlomljenom dramaturgijom, psihotičnim i neurotičnim točkama anticipira i novu europsku dramu na prijelazu tisućljeća.

Vrijednost su zagrebačke predstave i dobro džezirane jezične konstrukcije i zagrebački sleng, jednako dobro ostvaren i u talentirane Tene Nemet Brankov kao Cigline djevojke Đane, koja antički obredno i joneskovski apsurdno dolazi i odlazi kako bi spasila egzistencijalne trenutke nestašice i beketovske praznine, i bratove žene Elvire, u istaknutoj ulozi Ivane Bolanče, koja vibrira između čežnje i prijateljstva, topline i očaja.

Krešimir Dolenčić u suradnji sa skladateljem Ivanom Josipom Skenderom dobro vremenski strukturira, tj. tempira predstavu, rastvarajući identitete u mikrovremena razjedinjenih osobnosti. Prostorno organizira izvedbu kao kolaž razbacanih, razlomljenih i raspadajućih se dijelova stana-skloništa-skladišta-vlastita doma, a s desne strane pozornice gradi kućicu od cigli s vrtićem od u tegle stavljena cvijeća koje donosi patnik gubitnik, ljubavnik Picek u izvedbi šarmantnoga Đorđa Kukuljice, pridonoseći gotovo dječjoj zaigranosti i ludizmu teksta i predstave.

Najbolji su u predstavi humoristički trenuci u tragedijsko-grotesknom ozračju razapetu između teatra apsurda i Buňuela, Alana Forda, Becketta i Ionesca, Šovagovićeva filma Pušće Bistre i probe za rock- i jazz-koncert. Scenografija Zdravke Ivandije Kirigin bolja je u zamisli raspadnutosti i rasklimanosti nego u izvedbi paravana i razlomljena stakla, a kostimi Tee Bašić Erceg vibriraju na granici hrelićke i second-hand-događajnosti, više misleći na spoj siromaštva i kiča nego na dramaturšku funkciju uloge i karaktera.

Za razliku od niza hrvatskih predstava s ekstremno zastupljenim psovkama, u ovoj nismo čuli nijednu vulgarnu riječ, ali smo osjetili snažan bijes zbog stanja u društvu koje ne vodi računa ni o hrvatskim braniteljima ni o siromašnima ni o novim izgubljenim naraštajima mladih građana države nam Hrvatske koji odlaze iz svoje domovine u potrazi za srećom.

Tužna i poetska, tragična i duhovita, nježna i šarmantna, puna nesreće, radosti i jada, žalosno ljupka i osvježavajuće intrigantna, predstava Cigla razlama krhotine razbijenih zrcala kao i Glas Filipa Šovagovića u dubini scene/predstave – stvarnosti. Suptilnim međuodnosima i suigrom protagonista postavlja pitanje o hrvatskoj a čehovljanskoj patnji koja traži barem malešan prozor optimizma u mozaiku i kolažu sudbinskih otkucaja klasično-moderne, otvoreno-zatvorene dramaturgije: prozorčić za ozarenje, pogled i radost ljubavi.