Dijamanti bez hrđe

Čim sjednem za volan, bio to put od stotinu kilometara ili samo skok do supermarketa, upalim radio. A kad stignem na odredište, možete me vidjeti kako još malo sjedim u autu, čekam da pjesma završi. Ali mora biti pjesma: čim počnu reklame ili brbljanje, prebacim na drugu frekvenciju, pa sam tako nabasao i na Laganini FM i Gold FM, gdje puštaju samo glazbu. Nakon tjedana i mjeseci, pa već i godina slušanja, uzbuđenje i uživanje zamijenili su umor i dosada, kao i kod svakog odnosa koji je shematiziran, fiksiran i neinventivan.

Te male vesele radiopostaje, bez političkih ambicija i informativnog programa, imaju snimljene beskrajne gomile „starih dobrih stvari“, kako ih je na Facebooku pohvalio ushićeni slušatelj. Međutim, ne puštaju ih beskrajno mnogo, nego su izabrali samo najbolje od najboljih – tri Abbine pjesme, dvije Blackove, jednu Madnessa, jednu Tracy Chapman, dvije Pink Floyda, tri Queena, jednu Kinksa, jednu UB40, tri Boba Marleyja. Oni to ne bi tako nazvali, ali imaju kanon klasične zabavne glazbe – zbirku najvećih svjetskih hitova prošlosti. Kako je napisala jedna Lucija na Facebooku Gold FM-a: „Pjesme koje puštate su fantastične. Sve ono najbolje od domaće i strane glazbe iz ranijih godina i danas. Svaka čast. Stalno vas slušam“, a jedna se Lana na nju nadovezala: „Slažem se s njom, a pogotovo to što puštate stare klasike iz bilo kojeg doba otprije, jednom riječju SAVRŠENO. Nastavite tako i bit ću vaša doživotna slušateljica.“

Doživotno slušanje, međutim, dosadi već nakon nekoliko mjeseci, pošto deseti put čujete You Really Got Me Kinksa ili Wonderful World Blacka. Na tim su radijima upali u proturječnost koja obilježava svaki kanon. Počelo je, dakako, s biblijskim kanonom. Najprije je trebalo propisati maksimum nadahnutih knjiga u kojima se nalazi pouzdano pravovjerje – što je svaka crkva učinila za sebe, s manjim razlikama. Budući da je kanon odveć opsežan, napravio se izbor za lekcionar koji se čita kroz dane i nedjelje u godini, pa onda izbor izbora za katehetske svrhe, a na kraju izbor izborova izbora za djecu pod egidom najljepše biblijske priče. Maksimum je tako smanjen na minimum – kontinent je sveden na arhipelag, a on na nekoliko plažica gdje se igramo pijeskom. Pojam kanona u tom značenju minimuma preuzela je u pedagoške svrhe povijest, opća i specijalna, pa tako djeci u školama dajemo minimum bitaka, knezova i kraljeva, povijest umjetnosti daje popis -izama i najnužnijih genija, povijest znanosti pregled glavnih prijelomnih događaja, lektira čini najužu listu vrhova književnosti – a sve dosadno do zla boga.

Da je minimum kanona dosadan, otkrili su prvi oni koji su ga stvorili. Zato u Crkvi postoje tri različita lekcionara – nemaštovito nazvani A, B i C – koji se ciklički smjenjuju tijekom tri godine, tako da vas isti tekstovi dočekaju taman kad ste ih zaboravili. I na Gold FM-u shvatili su da postaju dosadni. To znam po tome što su pokrenuli online anketu u kojoj puštaju tridesetak pjesama, a treba odgovoriti sviđaju li vam se i koliko vam se sviđaju te jeste li za njih čuli. Po tim pitanjima zaključujem da nisu uopće svjesni izvora problema, i da naivno misle da je put od maksimuma do minimuma kanona jednostavan i pravocrtan (to im ne zamjeram, to misle i hrvatske prosvjetne vlasti). Gold FM misli anketom zapravo učvrstiti maksimum kanona: ako za pjesmu niste čuli ili vam se ne sviđa, nije kanonska i nećemo je puštati; puštat ćemo samo one pjesme koje su ljudima poznate i koje vole. I tako će pouzdano „nestati sav žar“, kako pjeva Ivo Robić u Samo jednom se ljubi.

S tim se problemom već susreo Radio Sljeme – nakon opetovana preslušavanja starih dobrih stvari slušatelji su počeli protestirati. Stoga su urednici našli salomonsko rješenje: puštat će covere hitova pa će tako poznato doći u ruhu nepoznatog, tj. kanonsko djelo u preradi epigona. Taj moto glasi isto, a različito, i identičan je pristupu Crkve sa sinoptičkim Evanđeljima, a u praksi znači da ćete čuti Beatlese na talijanskom ili Abbu na španjolskom.

Srž je problema upravo ta stara dobra stvar. Tracey Chapman na Gold FM-u svedena je na samo jednu svoju pjesmu, Fast Car, ni bolju ni lošiju od mnogih drugih njezinih skladbi. Izvan njezina opusa, ta je pjesma besmislena – jer vrh ima smisla samo kad se do njega popnete, a sam je za sebe beznačajan. Na normalnim radiopostajama takvi se problemi rješavaju sami od sebe – nove pjesme neprekidno pristižu i nadmeću se sa starima, i tako su neprestano pomiješani dijamanti i hrđa, kako glasi naslov legendarne pjesme Joan Baez – koju nikad nisam čuo ni na jednom radiju jer je autorica posve ispala iz kanona. Dijamanti bez hrđe jednostavno nisu mogući, odnosno: prošlost treba stalno preosmišljavati i stalno je dovoditi u nov kontekst, a ako je svedemo na sjajne momente, ali izolirane, umrijet će nam pred očima. Moje radiopostaje ne trebaju površne ankete, nego urednike koji će kopati po prošlosti i nanovo je tematizirati. Ne trebaju voditelje koji će uključivati prethodno pripremljene pjesme i najavljivati ih s lažnim oduševljenjem, što su nalik onima za koje u Baladama Petrice Kerempuha kažu da iz kuglofa samo čupkaju slatke cvebe.

Pisanje ovog članka nakratko sam bio prekinuo da bih kćer odvezao na autobus. Kada sam upalio auto, zasvirala je pjesma Every­thing Is Coming Up Roses, to je ona druga Blackova kanonska stvar. Kad sam stigao doma, pustili su Fast Car. Nisam je odslušao do kraja.