Adio, gosparu Đelo!

Divnog, markantnog i dragog gospara Đela Jusića susreo sam srećom mnogo puta u životu, od ranih i slučajnih šetnja po Stradunu, poslije i u Zagrebu i na mnogim drugim mjestima kamo nas je vodio posao. U davnom razgovoru za Studio rekao je da „sklada svugdje, čak i tramvaju dok se vozi“, a onda sam ga ubrzo i susreo usred Zagreba baš u tramvaju. Sjedio je i gledao kroz prozor! Kad me uočio, lijepo ga pozdravim i kažem: Skladate! On se nato slatko nasmijao. Posljednji put vidio sam ga na Cantusovoj promociji njegove knjige nota najpoznatijih hitova 2015. Đelove nezaboravne pjesme pjevala je njegova pjevačka muza Tereza Kesovija, emotivno, kako samo ona zna, a mlađi mu brat Ibrica, i sam omiljeni kantautor, pjevao i svirao gitaru rukom zamotanom u zavoje, jer je nekoliko dana prije prste ozlijedio čekićem! Kaže Ibrica: „Nisam mogao odustati kad se on tako veselio toj svečanosti.“ Pjevala je i nevjesta Paula, supruga njegova sina Đela Jusića mlađeg, a uspješnu je pjevačku karijeru imala i kći Dubravka. Dakle, potpuno glazbena obitelj.

Đelo Jusić je (kako navodi službena biografija Hrvatskoga društva skladatelja), rođen u Dubrovniku, 26. siječnja 1939. U rodnome gradu Đelo je započeo školovanje, a glazbeni nauk stjecao je kod maestra Lovre pl. Matačića. Godine 1963. utemeljio je Dubrovačke trubadure. Iako su, pričao je, ljudi tada bili skeptični prema njegovu skladanju, ubrzo je ta skepsa nestala, a trubadure su počeli pozivati u televizijske emisije diljem Europe. U Berlinu su nastupili u Tommy Showu, u kojem su nastupili i Beatlesi, Animalsi i Sinatra. Trubaduri pobjeđuju na Splitskom festivalu 1967. s Đelovom pjesmom Ulicama moga grada.

Snimio Petar Glebov / PIXSELL

Volio je Đelo jako Lulu starog kapetana, koju su maestralno izvodili Buco i Srđan, a i Ibrica… Zapravo, koju god njegovu pjesmu spomenete, to je glazbena majstorija, puna mediteranskog zvuka, s aranžmanima koji su prave bravure…

U nadahnutom predgovoru Đelove knjige nota, njegov prijatelj i suradnik akademik Luko Paljetak napisat će: „Đelo Jusić u najranijoj mladosti dobio je zlatni violinski ključ za ulazak u vječno glazbeno srce Dubrovnika, grada s kojim je spojio otkucaje svoga raspjevanog srca, korake svoje po crtovlju ulica dubrovačkih, koje još pamte davne serenade ispod raskošnih onih balkona na Prijekom. On ih preporađa, priziva svojom gitarom.“

Surađivao je s najboljim pjesnicima hrvatske scene. Arsen Dedić, Tomislav Zuppa, Drago Britvić, Željko Sabol, Maja Perfiljeva, Momčilo Popadić, Jakša Fiamengo, Luko Paljetak… neki su od njih. Kad je 1963. osnovao Dubrovačke trubadure, tko je mogao misliti da će taj svestrani čovjek paralelno s drugim poslovima pedesetak godina voditi dječji zbor Mali raspjevani Dubrovnik, u kojem su stasale generacije! Uza sve to ispisao je i veliki opus orkestralne glazbe, kolokvijalno klasične, u čemu je posebno uživao, kao i u dirigiranju na mnogim vrlo uglednim pozornicama širom svijeta.

Skladao je i filmsku glazbu te glazbu za kazališne predstave, a diljem svijeta izvođeni su mu mjuzikl Dundo Maroje, dva oratorija, Istina o Gradu slobode i Srebrenički inferno, Koncert za gitaru i orkestar, Koncert za fagot i orkestar, Koncert za obou i orkestar te balet Katarina, posljednja bosanska kraljica. Snimao je najviše za matični Jugoton/Croatia Records, ali i za velike strane izdavače: Columbia, CBS, Parlaphon, Electrola, Supraphone, Ensemble Electronica i druge.Snimio je šezdeset LP-ploča i 5 CD-a, na kojima je skladatelj, aranžer i dirigent. Laureat je većine domaćih festivala popularne glazbe. Dobitnik je strukovne nagrade Porin za životno djelo 2007. i nagrade Grada Dubrovnika za životno djelo.

U povodu njegove knjige nota napisao sam da je njegova glazba već odavna dio našeg nacionalnog genetskog koda, pa to ponosno naglašavam. Od 1990. stalno boravi u Dubrovniku, s kojim je podijelio i najteže ratne godine. Za sudjelovanje i doprinos u Domovinskom ratu dodijeljeno mu je predsjedničko odlikovanje Reda Danice s likom Marka Marulića.