Žovijalna apokalipsa zanimljivih vremena

Svit se konča, a umjetnici plešu – tako bi se, u jednoj rečenici, moglo sažeti iskustvo otvaranja 58. venecijanskog bijenala suvremene umjetnosti u vrijeme globalnih ekoloških kriza, odnosno kriznih posrtanja kapitalističkog sustava. Plešu tako konceptualno u švicarskom paviljonu, plešu multikulturalno i inkluzivno u australskom paviljonu umjetnice Angelice Mesiti, Brazilke plešu u brazilskom paviljonu nazvanu Swinguerra, pleše se tradicionalno i suvremeno u korejskom paviljonu. Uglavnom, Bijenale je rasplesan i raspjevan jer živimo u „zanimljivim vremenima“, kako nam je poručio glavni izbornik ovogodišnje Mostre Ralph Rugoff. Zaista, žovijalna apokalipsa umjetnika, kolekcionara, kustosa i ostalih kulturnih pregalaca tri je dana vladala Giardinima, Arsenalom, ali i čitavim gradom zahvaljujući predstavljanju čak 89 zemalja te s 21 popratnim događajem uz premijerno predstavljanje Gane, Madagaskara, Malezije i Pakistana. Rijetki su u veseloj sviti profesionalaca obratili pozornost na zatvoreni paviljon Venezuele, čiji su zidovi poslužili kao improvizirani nužnik, a dobra selfi-lokacija odnosno shabby shic politički osviještena dekoracija, postala je i olupina broda u kojem se 2015. utopilo više od sedamsto prokrijumčarenih izbjeglica na putu iz Libije u Italiju. Naime, Švicarac Christoph Büchel smatrao je gestu dovlačenja olupine ispred najprometnijeg kafića Arsenala dobrim podsjetnikom na izbjegličku krizu, no sudeći prema ravnodušnom mnoštvu s Aperolom u čašama te opravdano ciničnim reakcijama kritike, valjalo je logistički trud i novac uložiti u ozbiljnije obračunavanje s izbjegličkom krizom.

Zlatni lav za najbolji paviljon pripao je Litvi i njezinim autoricama Rugilė Barzdžiukaitė, Vaivi Grainytė i Lini Lapelytė za ambijent Sun & Sea (Marina) / Izvor Venecijanski Bijenale

Tijelo bez kostiju Laure Prouvost

Najviše se živaca ove godine izgubilo zbog trosatnog reda ispred francuskoga paviljona, koji je filmom i popratnim instalacijama preobrazila četrdesetogodišnja Laure Prouvost u suradnji s kustosicom Marthom Kirszenbaum. Ambijent naslovljen Deep sea blue surounding you započinje u podrumu paviljona gdje posjetitelje dočekuju vodiči s pitanjem jesu li spremni na iskustvo putovanja iz podzemlja u morske dubine. Slijedi nesuvisla priča vodiča o pokušaju podzemnog spajanja francuskog paviljona s onim Velike Britanije. Oni pritom dijele maske od papira sa slikarijama koje se mogu ali i ne moraju pričvrstiti na lice te je teško dokučiti vezu između nepostojećih podzemnih tunela, papirnih krinki i obećanoga jedinstvenog iskustva. Iz podruma se improviziranim stubama posjetitelj penje u prizemni dio paviljona, u čijem se središnjem dijelu projicira film. Riječ je o filmu ceste s glazbenicima, performerima, balerinama, akrobatima koji pjevaju, i naravno plešu, na svom putu od Pariza do Venecije zastajkujući na umjetnici važnim lokacijama poput Idealne palače poštara Chevala, ambijentalnom remek-djelu marginalne umjetnosti, sve do Murana. Fascinacija puhačima muranskoga stakla vlada čitavim paviljonom jer su pobočna krila paviljona prekrivena plavičastim slojem stakla iz kojeg, poput otpadaka na površini mora, izviruju stakleni galebovi s cigaretom u kljunu, ribe, morski mekušci i školjkaši, slomljeni mobiteli, ljuske jajeta, morske alge… uglavnom objekti koji više plijene vještinom izvedbe muranskih staklara nego što tvore ambijent posvećen moru i, kako kaže umjetnica, „hobotnici kao metafori svijeta, biću s tijelom bez kostiju“. Pri izlasku posjetitelje dočekuje magla iz stroja za koju nije sasvim jasno što predstavlja, a ne smije se zamijeniti s također umjetnom maglom, koja šiklja iz krova središnjega paviljona dajući djelu Giardina, ako ništa drugo, tarnerovski ugođaj. Nepotreban, ali marketinški koristan red stvoren je i ispred paviljona Izraela, gdje su ljudi čekali kako bi, kao u liječničkoj ordinaciji, izvukli redni broj da bi opet čekali na prijem u aseptično-bolnički uređenu instalaciju umjetnice Aye Ben Ron. Njezina je namjera bila u strukturi nalik bolnici s bolničkim krevetima i osoblju odjevenu u bijele uniforme „propitati nepravde i zlostavljanja u suvremenom svijetu“. Nažalost, četiri ponuđena kratka filma o gledanju kojih odlučuje slučaj, to jest, letak koji se uzima na ulazu, ne govore ništa o nepravdama. Zlostavljanje, doduše posjetitelja, uključeno je jer jednom kada prilegne u bolničku postelju, ne postoji mogućnost odlaska dok ne pogleda ponuđeni film čija je tema važna (poput cenzuriranja palestinskih umjetnika), no sadržaj bolno banalan i vulgaran.

Larissa Sansour ostvarila je uspješan nastup u danskom paviljonu

Detalj postava iz francuskog paviljona gdje izlaže Laura Prouvost

Uzaludno politiziranje
uza zvuk otvaranja pjenušca

Standardno korektni izbornici British Councila za paviljon Velike Britanije ove su godine odabrali Cathy Wilkes, umjetnicu srednjeg naraštaja i međunarodno priznate karijere. Njezini su radovi već bili predstavljani na Bijenalu, a nedavno je imala i veliku samostalnu izložbu u njujorškoj MoMA-i PS1. Posrijedi je suptilno jezovit prostor koji podsjeća na napuštenu kuću napučenu lutkolikim skulpturama praznih lica i papirnato krhkih ekstremiteta iako su izrađeni od gline, nefunkcionalnim pokućstvom iz sredine prošlog stoljeća, fragilnim pronađenim objektima poput sasušenoga vilinskog konjica, grana ili uvelog lišća, zaboravljenim fotografijama i crtežima te slikama hotimice izmaknutima u kutove soba. Čitav je ambijent sjajno postavljen te osvijetljen prirodnim svjetlom, što ga razlikuje od većine paviljona zaogrnutih u videoinstalacijsku tminu. Za razliku od prethodnih godina, njemački paviljon razočaravajuće je bezličan. Iako je umjetnica Natascha Sadr Haghighian nakanila poslati snažnu političku poruku o izbjegličkom životu u Njemačkoj i Italiji s dva videorada, promijenila ima u Natascha Süder Happelmann jer „zvuči njemački“, sakrila lica maskom u obliku kamena, citirala Rosu Luxemburg, zapriječila glavni ulaz u paviljon, posvetila zvučnu instalaciju zviždanju kao glavnom zvuku upozorenja o dolasku policije – sve to zajedno djeluje formalno, ali i politički neuvjerljivo, pogotovo u trenucima kada prostorima Giardina odjekuju zvuci otvaranja pjenušca. Na koncu, ovogodišnja politizacija njemačkoga paviljona doima se promašeno uzmemo li u obzir izvrsne Gesamtkunstwerke snažnih političkih poruka, no i formalno zaokružene i vizualno impresivne ambijente Christopha Schlingensiefa ili Anne Imhof, nagrađene Zlatnim lavom za najbolje nacionalne paviljone prethodnih godina.

 Bez obzira na teme glavnih izbornika, kojih koncepcije navodno diktiraju teme nacionalnim paviljonima, Venecijanski bijenale nerijetko služi umjetnicima kako bi doveli u pitanje smisao nacionalnog predstavljanja u globaliziranom društvu, pranje ruku od kolonijalističke ili bilo kakve druge mračne prošlosti ili, pak, laštenje imidža nacije posredovanjem umjetnosti. Prve su dvije polazišne premise spomenutoga pristupa dakako dobrodošle i legitimne te ne moraju nužno loše završiti, no problem je kada takav pristup postaje formulaičan, svojevrsni recept za forsiranje političke umjetnosti koja to u biti zapravo nije. Tako je, primjerice, srpski predstavnik Đorđe Ožbolt stvorio vizualan košmar slikama i skulpturama izrađenim u ključu visokog modernizma sa spomenicima NOB-a u ekspresivnim zalascima sunca garniranim slikama škotskih i westhigh-terijera, dok je grupa egipatskih umjetnika (Islam Abdullah, Ahmed Chiha, Ahmed Abdel Karim) smatrala kako kvalitetno propitivanje stereotipa o Egiptu uključuje stiliziranu aleju sfingi koje umjesto glava imaju pozlaćene satelitske tanjure. Kako bilo, paviljon Gane svojim je prvim bijenalskim nastupom izbjegao zamke nekritičke slave naciji te već i naslovom Ghana Freedom dao ključ za gonetanje ne samo Gane kao prve supsaharske afričke zemlje koja je 1957. stekla neovisnost, nego i istinskog smisla umjetnosti.

Vijugavi paviljon sagrađen u nezahvalnom prostoru Arsenala, koji potpisuje međunarodno proslavljen arhitekt David Adjaye, sjajno je uokvirio medijski raznovrsne radove Felicije Abban, Johna Akomfraha, Ela Anatsuija, Lynette Yiadom Boakye, Ibrahima Mahama i Selasija Awusija Sosua. Riječ je o umjetnicima koje je okupila filmašica i povjesničarka umjetnosti Nana Oforiatta Ayim, ujedno kustosica paviljona, koji su međunarodno priznati i predstavljani na važnim međunarodnim umjetničkim smotrama. Tako primjerice El Anatsui, umjetnik koji stvara monumentalne gipke i vizualno dojmljive prekrivače od odbačenih plastičnih poklopaca ili limenih ostataka različitih ambalaža, nagrađen je Zlatnim lavom za životno postignuće 2015. Osobito valja istaknuti trokanalnu videoinstalaciju Britanca Johna Akomfraha, kojom je vizualno fascinantno te montažerski elegantno prikazao prošlost, sadašnjost i potencijalno mračnu budućnost planeta miješajući prizore ganskih prirodnih ljepota, kompleksne prošlosti (primjerice, povijesne snimke s Titom, Naserom i Nehruom) te neizvjesne budućnosti zbog neumjerene potrošnje prirodnih resursa odnosno lova do istrebljenja pojedinih životinjskih vrsta. Paviljon predstavlja i serije fotografskih portreta prve profesionalne fotografkinje Felicije Abban te slikarske portrete Lynette Yiadom Boakye.

Nacije izgrađene na bajkama

Inherentni nacionalizam paviljona vjerojatno je najbolje subvertiran dvokanalnom filmskom instalacijom Larisse Sansour, 46-godišnje izraelske umjetnice sa stalnom londonskom adresom, koja je svoj rad predstavila u danskom paviljonu. Ona sukobljava individualne i kolektivne narative trusnoga palestinskog i izraelskog političkog područja služeći se oslobađajućim žanrom znanstvene fantastike. Radnja se odvija u nedefiniranoj budućnosti izraelskoga grada u kojoj ljudi žive u podzemlju, dok vani tutnji kataklizma atomskog rata. Umjetnica konfrontira ideju o nacionalnom narativu starije žene na samrtničkoj postelji, koja ideju o važnosti nacije, čuvanju tradicije i snova o zemlji nastoji prenijeti mlađoj ženi, klonu. Ona to odbija tvrdeći da se sadašnjost nacije nalazi oko nje, a sve ostalo su bajke. Starija joj žena odgovara: „Sve su nacije sagrađene na bajkama“. S posve anacionalnom pričom, ove je godine Zlatni lav za najbolje nacionalne predstavljane dodijeljen litavskom paviljonu, odnosno kazališnoj redateljici Rugilė Barzdžiukaitė, dramatičarki Vaivi Grainytė te skladateljici Lini Lapelytė. Ambijent Sun & Sea (Marina), koji se sastoji od pješčane plaže napučene ljudima i uobičajenih radnji uz osunčanu obalu uz pratnju opere prvi je put predstavljena u Nacionalnoj galeriji Vilniusa prije dvije godine, a za Bijenale ju je adaptirala Lucia Pietroiusti, kustosica javnih programa londonske galerije Serpentine. Kustosica je izjavila da je riječ o djelu koju upozorava na klimatske promjene i ljudsku pasivnost. Imajući na umu tako jednostavnu ideju sa, doduše, skupom izvedbom, jer treba platiti statiste izvaljene na plaži, moguće je izvesti sljedeći zaključak: najuspješniji su paviljoni upravo oni koji se ne osvrću na potrošenu simboliku i ikonografiju nacija docirajući o pravdi, forsirajući političnost, odnosno društveni angažman na račun forme. Autorski zaokruženi opusi odnosno ambijenti sa snažnom audio-vizualnom artikulacijom kao i univerzalnom problematikom čini se da su pobjednički recept.