Uzaludan ljubavni trud

Sveprisutni estradizacija i konzumerizam svuda oko nas donijeli su na malu scenu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu žanrovski novu, tzv. estradnu predstavu. U stalnim željama za promjenama identiteta pojedinaca i cijeloga društva, potrebi za drugim i drukčijim, maskiranjima i mimikriranjima,efektima Bovary i Don Quijote, i projekt Praznine Umjetničke organizacije Odeon Art u suradnji sa Školskom knjigom i središnjom hrvatskom nacionalnom kućom mijenja prostor tonskoga studija HNK-a u potkrovlju i redizajnira ga. Prostor stvaranja umjetnosti zvuka postaje prostor trivijalizacije umjetnosti.

Ana Marija Žužul, Ana Vučak Veljača i Dubravka Lelas / Snimila MARA BRATOŠ

Publika čeka u predvorju kazališta, penje se stubištem i fiktivno i stalno nailazi na proslavu jubileja navodno poznate firme, što se samo u naznakama referira na Krležinu dramu Gospoda Glembajevi. Gledatelji mijenjaju identitet ulazeći u pretjerano okićenu prostoriju, stereotipno ukrašenu cvijećem i bombonima, dominantno bijele boje, koja aludira na raskoš i luksuz, vjenčanja i must-have-event. U nepoznat i pomalo odbojan nekazališni prostor u kazalištu uvodi nas hostesa a glumica Ana Marija Žužul na fiktivnoj proslavi desete godišnjice firme. Gledatelje smješta za stolove, donosi šampanjac i poslužuje goste, a povremeno čujemo njezine glasno izrečene unutarnje misli, samonegacije, preispitivanja. Površan tekst protkan općim mjestima trebao bi sugerirati nezadovoljstvo, patnju, neizvjesnost i neželju, otuđenost od sebe, ljudi i prostora.

Cijela hrvatska i europska književnost bavi se pitanjima egzistencije, neuroze, čekanja, trajanja, tako da se mogao izabrati primjeren, univerzalan i aktualan tekst, a nije se pod svaku cijenu trebao stvarati nov, ako nema dovoljno nadahnuća i kreativne energije. Psihotične situacije upotpunjene su scenama iz roditeljske kuće, snimljenim poludokumentarnim krupnim kadrovima s roditeljima leđima okrenutima kameri (izvrsni ironični i sarkastični, od kćeri otuđeni Urša Raukar i Filip Nola), koji odluče prodati kuću i uvjetovati kćeri osamostaljenje. Druga je glumica prezenterica na slavlju, Ana Vučak Veljača, koja posuđenim kostimom preuzima identitete call girl i odjećom, glasom i kretnjama sugerira nezadovoljstvo. Pri obraćanju publici, gostima na proslavi jubileja, sugestivno, gotovo joneskovski, izgovara motivacijske rečenice, hvali tvrtku i posjetitelje, animira publiku koja pasivno i dosta nezainteresirano promatra novu zbilju i novi svijet. Treća je glumica Dubravka Lelas, koja dolazi umjesto muža, zaposlenika firme, na proslavu, dosađuje se, pokušava razgovarati s ljudima za svim stolovima, kao i izazvati određenu simpatiju, empatiju, suosjećanje. Na filmu je vidljiva njezina priprema za slavlje, razgovor s mužem koji se ne pojavljuje u kadrovima (samo se čuje njegov glas, kao što se ne pojavljuje ni na proslavi, a Ona stalno o njemu razmišlja). Glumice se iznimno trude, ali taj se trud većinom čini kao uzaludan ljubavni trud, nema dramaturške napetosti, tenzije, samo se fizički one kreću i dolaze u svojevrsna granična stanja kad leže na podu na trbuhu ili na leđima, čuče, sjede. Filmska je gluma svih triju glumica bolja na filmu nego u kazalištu, pretpostavlja se zbog više vremena za pripremu, vraćanja, ponavljanja i cizeliranja.

Moramo se prisjetiti izvrsnoga teksta Tomislava Zajeca, Ono što nedostaje i istoimene predstave u Zagrebačkom kazalištu mladih i s tim umjetnički i glumački neusporedivih Praznina. U istome je prostoru relativno nedavno nastala izvrsna predstava Ispravci ritma, u koprodukciji Badco., HNK-a i Dubrovačkih ljetnih igara, koja je tu tonsku dvoranu redefinirala i redizajnirala u potpuno drugom smjeru, modernijem i začudnijem, posebnijem, sa znatno boljim tekstom (za dramaturgiju je autorska ekipa nedavno nagrađena na Marulićevim danima u Splitu). Filmska platna, zidovi prostorije gotovo su cijelo vrijeme u funkciji filmskoga ekrana, platna s obiju uzdužnih strana improvizirane pozornice (režija filmova: uglavnom Lovro Mrđen). Triptisi svakodnevica djevojaka nezadovoljnih statusima u realnosti dojmljivi su, filmski međusobno isprepleteni omnibusi nadopunjuju praznine kazališne glume i nekazališne predstave koja ima pretenzije iskazivanja ironije u odnosu na takve isprazne živote pune frustracija i nezadovoljstva, ali predstava sama otklizala je u potpuno klišeizirane vizure neuvjerljivosti i navodnoga odmicanja od osobnih života.

Na sceni je, koja bi bolje odgovarala hotelskim vizurama, i malen uzdignuti podij za brze obavijesti prezenterice, komentare i sugestije gostima, kratka zadržavanja, kao i mikrofon (scenograf: Mario Miše), a scenski se prostor širi i na sve segmente uske, nevelike dvorane, tako da cijeli tonski studio postaje prostor njihove igre u koji i u koju kao da nisu uključeni gledatelji koji motre događanja iz pristojne udaljenosti, ne komentiraju, gotovo ne reagiraju, a blizu su trima aktericama u potrazi za identitetima. Sigurni smo da će mlade glumice, kad ne budu tako opterećene zbog goleme treme, pokazati svoje talente u nekoj boljoj, suvislijoj i kvalitetnijoj kazališnoj predstavi i da će se uspjeti odmaknuti od estradne predstave kakve su Praznine.

U potpisu je predstave autorski tim, uz tri glumice i Kristina Kegljen, dramaturška suradnica, i Morana Novosel, režijska suradnica. Autorski projekt Praznine kreativne producentice Ana Marije Žužul premijerno je izveden 11. svibnja, a autori su ga odredili kao „interdisciplinarnu i inovativnu intermedijsku predstavu“.