U čast Daši Drndić

Identitet nije jedno. Pojedinčev identitet nije zadan i nije čvrsto ukorijenjen. On je konstrukt, sazdan od svega onoga što pojedinac jest, što je bio, ali i svega onog, možda još i neosviještenog, što će biti. Duboko uronjen u kulturu izbora, pojedinac je osuđen da ono fundamentalno, identitarno, mora biti zadano. Jednostruko i jednodimenzionalno. Uhvaćen u neprirodnu klopku zadanog identiteta, pojedinac se često nalazi paraliziran frustracijom, zatočen pitanjem „tko sam to ja“. Nesvjestan da je njega mnogo, neosjetljiv na povremenu fragilnost tih, katkad kontradiktornih, identiteta. Posve nespreman na esencijalnost identitarne pluralnosti za rast i razvoj pojedinca i društva.

Nedovršeni identitet na sceni riječkog HNK-a / Snimio Dražen Šokčević

A grad čine njegovi stanovnici, ljudi nedovršenih identiteta propusnih granica. Može li onda takav grad imati samo jedan, petrificiran identitet? Čini se kako, u trenutku stalne mijene, ustrajavanja na pluralitetu i socijalnoj inkluziji, gradovi, kao i ljudi, na jednostrukost svojih identiteta gledaju kao na slamku spasa, doživljavajući ih gotovo subverzivnima.

Petrificirani identitet – reći će u svom najrječkijem tekstu, 2003. objavljenu ­Leica formatu Daša Drndić – pristaje petrificiranom krajoliku, tvrdokornoj okamenjenosti onih što te krajolike nastanjuju i ustrajanju na onome što nisu. Možda su nekoć i bili. No predstavnike te nekadašnjosti danas preziru i niječu. Ne vole ni podsjetnike na to doba pa stoga ne čude burne reakcije što su uslijedile odmah po najavi postavljanja istovremeno najrječkijeg i najneriječkijega teksta Daše Drndić na pozornicu riječkoga HNK-a Ivana pl. Zajca. Povjeravanje režije Franki Perković, dekanici zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, a adaptacije piscu i dramaturgu Goranu Ferčecu, nije pridonijelo tomu da predstava koja u polifoniji, a povremeno i zaglušnoj kakofoniji mahom pozadinskih glasova, iscrtava obrise riječkih identiteta, u dijelu javnosti bude unaprijed osuđena kao manje važan pogled na Rijeku očima stranca, tuđinca, iz mase stršećeg izvanjskog elementa. Možda im baš pozicija izvandiskurzivnog promatrača omogućuje da gradske prilike sagledaju oštrije i objektivnije od onih u priču duboko uronjenih.

Daša Drndić u Leica formatu grad je opisala kao fotografski album ispunjen raznorodnim, u različitim trenucima nastalim snimcima. U njemu autorica svoj glas postavlja u poziciju nepripadnika, ali ne tiha i nevidljiva, nego onog koji će jasno ukazati na neuralgične točke društva. Nemogućnost ukorjenjivanja u simbolički gradski prostor autoricu nije, kako bi se moglo očekivati, okamenila ili dovela u stanje blisko vegetativnom. Poslužila joj je kao subverzivan element u igri moći između grada/prostora i pojedinca. Takav fragmentirani roman, sastavljen od citata svakodnevice, povijesnih podataka i komentara na politiku, društvo i ljude, ne prati strukturom samo jedan tradicionalan linearni i narativni pravac. Stoga, u biti, nije scenski i u tom smislu treba čestitati Goranu Ferčecu, a poslije i dramaturginji riječkoga HNK-a Nataši Antolov, na prepoznavanju i postavljanju nekoliko kičmenih stupova teksta na pozornicu.

Nosivi element Leica formata prije svega je, kako stoji i u njegovu podnaslovu, fuga. Fuga kao stanje duševnog bijega, odsutnosti, nesjećanja kojem se gotovo svaki od 72 kroz adaptaciju prikazana lika u nekom trenutku utječe. Fuga kao polifona kompozicija u čijim glasovima, koliko i tišinama, otkucava ritam grada. Fuga kao germanizam za prostorni, najčešće nečim ispunjen, razmak među keramičkim pločicama na betonskom podu. Fuga kao način da Ona, autoričin glas u kazalište prenesen uvjerljivom, sugestivnom i suverenom izvedbom prvakinje drame Tanje Smoje, pokaže koliko je daleka od njih, a koliko im, ipak i povremeno, želi biti blizu. Tanja Smoje je, nedvojbeno, nosivi element ansambl-predstave, gdje sudbinu 72 pozadinska lika uspješno iznosi 24 glumaca i glumica, članova Hrvatske drame i studenata Glume i medija na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti. Leica format tako, između ostalog, ponovno uglavljuje razglavljeni glumački svijet. Tom je ansamblu stalo, možda i ne želi biti prepoznat po rečenoj predstavi, ali želi da se po njoj, ili nekim njezinim fragmentima, prepoznaje grad. Možda se i ne slažu sa svime izrečenim na pozornici, no žele je učiniti prostorom dijaloga, a kazalište prostorom osobne i društvene katarze.

U večeri praizvedbe, 17. svibnja, netko je upitao održava li se u HNK-u komemoracija za Dašu. Da, i to ona u najživotnijem obliku jer vlastitim je radom ponovo aktualizirana kao prava intelektualka koja je svoj grad promišljala. Žena koja je Rijeku izabrala čak i kad Rijeka ne bi odabrala nju.