SVE ČARI FORTEPIJANA

Iako postoji nekoliko solista i ansambala koji njeguju povijesno osviještenu izvedbu glazbe, u Hrvatskoj je taj pojam još uvijek nedovoljno udomaćen. Veliki korak u pravcu potpune emancipacije izvedbe glazbe prije perioda romantizma za instrumente s tipkama predstavlja izdanje nosača zvuka pod nazivom „Hrvatski skladatelji i njihovi suvremenici na Walterovom fortepijanu iz Kneževa dvora u Dubrovniku“ koji je snimila mlada hrvatska pijanistica i fortepijanistica Ivana Jelača. Da se nosač zvuka probio i izvan granica Hrvatske svjedoči i njegova promocija u Beču održana 10.travnja 2019., što je bio povod za razgovor sa za sada jedinom hrvatskom fortepijanisticom. Bečko predstavljanje CD-a Ivane Jelače austrijskoj publici nije samo predstavilo čuveni dubrovački instrument, nego i hrvatsku glazbenu baštinu druge polovice 18. stoljeća.

Započeli ste glazbeno školovanje u rodnom Dubrovniku, no pravi interes za fortepijano je uslijedio tek pred kraj studija Muzičke akademije u Zagrebu.

Osnovnu i srednju glazbenu školu sam završila u dubrovačkoj glazbenoj školi „Luke Sorkočevića“, nakon čega sam upisala studij klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi  Ljubomira Gašparovića. Dodatno sam se usavršavala u Beču, zatim na Akademiji za glasbo u Ljubljani i matičnoj zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, gdje sam završila poslijediplomski specijalistički studij klavira, uz specijalistički pisani rad pod nazivom „Umjetnost izvođenja klavirske sonate u kontekstu kulturoloških promjena“.  Interes za stare instrumente svakako je povezan s činjenicom da u Dubrovniku postoji fortepijano znamenitog bečkog graditelja Antona Waltera iz 1790. na kojem sam prvi put javno svirala 2014.

Snimila Katarina Karakaš Spiroski

U Hrvatskoj osim dubrovačkog fortepijana koji se čuva u Kneževom dvoru postoji još povijesnih klavira. O kakvim se instrumentima točno radi i koje su njihove karakteristike i izvedbene sposobnosti?

Osim Walterovog fortepijana u Hrvatskoj još ima povijesnih instrumenata s tipkama, međutim dubrovački je uistinu raritetan primjerak, kako u Hrvatskoj tako i šire. Specijalistički studij sam zaključila recitalom u Hrvatskom glazbenom zavodu na fortepijanu Karla Schmidta iz 1850., koji se nalazi u zbirci Gašparović.  Fortepijano zapravo nije preteča klavira, kako se često misli, nego prvi klavir s batićima. Za razliku od čembala, fortepijano ima izražajne dinamičke mogućnosti, što se očituje u njegovom imenu koji je udomaćen i u hrvatskom jeziku, ali i drugačiju mehaniku i produkciju zvuka, o čemu svjedoči i njemački izraz Hammerklavier (Hammer = batić). I njemačko i izvorno talijansko ime instrumenta terminološki oslikavaju karakteristike glazbala na kakvom su svirali Haydn, Mozart i Beethoven.

Upravo se Walterovi instrumenti nalaze u Mozartovoj rodnoj kući u Salzburgu i u Haydnovoj kući u Željeznom u Gradišću. Jeste li upoznati sa stanjem tih instrumenata i postoji li neki vid suradnje?

Drago mi je da ovom prilikom hrvatskoj publici mogu potvrditi da suradnja s austrijskim stručnjacima postoji i da se razvija. Na bečkoj promociji nosača zvuka koji je lani izdan u nakladi Dubrovačkih muzeja bio je prisutan i dr. Martin Czernin, ravnatelj Haydnove kuće u Željeznom. Tamo se nalazi jedan Walterov instrument koji trenutno na žalost nije u funkciji za sviranje, no njegova je restauracija u planu, pa smo s dr. Czerninom dogovorili promociju mog nosača zvuka, ovaj put u Željeznom, gdje ću imati prilike muzicirati na nešto starijem Walteru na kojem je svirao i stvarao Joseph Haydn. Bit će to odlična prilika da se usporedi zvuk dvaju Walterovih instrumenata. Koristim priliku naglasiti da je na dubrovačkom fortepijanu svirala i Elena Pucić Sorkočević, jedna od prvih hrvatskih skladateljica.

Nosač zvuka koji ste snimili odličan je primjer uspješno realiziranog projekta kojim se predstavlja hrvatska glazbena baština ali i austrijsko-hrvatske glazbene veze. Kako je došlo do ideje o snimanju CD-a?

Radi se o projektu koji je proizišao iz suradnje s Dubrovačkim muzejima, kojima ovom prilikom zahvaljujem na pomoći pri realizaciji. Nosač zvuka je dubrovačkoj publici predstavljen u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara u kolovozu 2018., a izišao je u Europskoj godini kulturne baštine. Osim što je reprezentativan primjer predstavljanja jednog instrumenta koji je prije dvjesto godina iz Beča došao u Dubrovnik, CD je i svojevrsna promocija hrvatske glazbene baštine, jer se na njemu nalaze skladbe Luke Sorkočevića, Tommasa Restija, Domenica Antoniettija i Juraja Murata, manje poznatog skladatelja čiju je temu koristio i Beethoven u svom Triju za klarinet, violončelo i klavir. Za izbor skladbi ključnu je ulogu odigralo izdanje „Velika povijest dubrovačke glazbe“  autora Miha Demovića, kao i kraće istraživanje hrvatske glazbene ostavštine kao logičan slijed mog specijalističkog i umjetničkog rada.