Romantične varijacije

Nezadovoljstvo (?) ispadanjem iz finala natjecanja za Eurosong ublažavaju naši predstavnici u klasičnoj glazbenoj sferi na sličnim manifestacijama, gdje pobiru prve nagrade. Nažalost, bez i približno adekvatna medijskog praćenja, što je pak tema za neki novi okrugli stol o položaju kulture u društvu. No list Vijenac svakako je ona dragocjena luč koja nam osvjetljava put ka prepoznavanju pravih vrijednosti u našoj okolini, dajući nam prostora da na ovim stranicama pišemo o njima. Jedan od onih kojima se ovdje bavimo, Aljoša Jurinić, uz kolegu Ivana Krpana predvodnik je novoga naraštaja međunarodno proslavljenih hrvatskih pijanista, koji kroče stazama velikoga Ive Pogorelića. Slučajno ili ne, u ovoj su se sezoni nanizali sjajni nastupi svih u prethodnoj misli spomenutih glazbenih umjetnika na istom Steinwayu Velike dvorane Vatroslava Lisinskog i Zagreb uistinu može biti zadovoljan svojom klavirskom scenom ravnom onima glazbenih metropola. Posljednji od spomenutih nastupio je Aljoša Jurinić, i to na pretposljednjem koncertu Majstorskog ciklusa Simfonijskog orkestra HRT-a 9. svibnja, ostvarivši skladnu suradnju s talijanskim maestrom Titom Ceccherinijem pri njegovu prvom dolasku u Hrvatsku.

Aljoša Jurinić i dirigent Tito Ceccherini  / Snimila Marija Štilinović

Nakon faze dokazivanja na prestižnim svjetskim natjecanjima (Schumannovu, Chopinovu i kraljice Elizabete) i završetka formalnog obrazovanja u Zagrebu, Beču, Weimaru i Fiesoleu (Italija) Jurinić je dobio prigodu intenzivno koncertirati po svijetu. Otkako je 2015. debitirao u njujorškome Carnegie Hallu, karijera mu se proširila i na druge kontinente, mahom Ameriku i Aziju, a ova mu je sezona primjerice donijela kinesku turneju te recitale u bečkom Musikvereinu, minhenskome Gasteigu i pariškoj Salle Cortot. Sve je to ostavilo traga na njegovu interpretaciju koju smo doživjeli u Lisinskom. U maniri prave zvijezde umjetnik se nije libio uhvatiti ukoštac s najpopularnijim koncertom svih vremena, onim u b-molu Petra Iljiča Čajkovskog, čiju uvodnu temu u najrazličitijim formatima prenose mnogi masovni mediji. To je onaj sretni trenutak susreta masovne popularnosti i istinske kvalitete, iz koje bi klasična glazba trebala adekvatnom propagandom više profitirati. Bez opasnosti kopiranja ili upadanja u maniristička rješenja, Jurinić je pristupio iščitavanju partiture na svjež, nov, tradicijom neopterećen način, dajući prednost nježnijim i umjerenijim dinamikama od uobičajenih u izvođačkoj praksi toga djela koje publika tako često sluša.

Minuciozno je razradio kolorističku sliku forme svakog stavka i izgradio luk s vrhuncem u sonornom ali pjevnom forteu, kojim je ravnopravno parirao orkestru. Na trenutke kao da je pijanist dirigirao Simfoničarima, toliko je bila skladna veza u osluškivanju i nadovezivanju između solista i orkestralnih glazbenika, pri čemu se dirigent koncerta, maestro Tito Ceccherini, sasvim stavio u ulogu pomoćnog pratitelja.

Sjajan spoj inteligencije i kreativnosti Jurinić je pokazao i u nastavku programa, dodatku nakon ovacija – polaganom stavku Schubertove klavirske sonate koji je nakon bombastičnog finala s kojim završava koncert Čajkovskog donio tako potrebni smiraj otkucaja naših srca. Njegov je nastup bio okružen, kako i priliči njemu kao umjetniku romantičnih sklonosti, programom naslovljenim s Romantične i zagonetne varijacije, u kojemu je do izražaja došao kompletan sastav Simfonijskog orkestra HRT-a i njegova odlična reakcija na poticaje štapića promišljenoga maestra Ceccherinija.

Kao da je Čajkovskim i nadahnut, skladatelj Pavle Dešpalj pokazao je kako aktualno može zvučati i romantizam pisan današnjih dana, u uvodnim Romantičnim varijacijama na Krežminu temu. Nakon stanke orkestar nas je proveo kroz temu i četrnaest varijacija Enigme britanskoga kasnog romantika Edwarda Elgara zbog kojih su se Simfoničari od početka večeri rasporedili po njemačkom načelu, s drugim violinama na desnom rubu podija i violončelima u sredini, zbog čega je ta orkestralna dionica osobito dobro zvučala.