Povratak izvorima

Dok sam listao knjigu Portreti iz starine, palo mi je na pamet da bi možda naslov mogao biti Pogledi iz starine. Premda portreti u knjizi o kojoj je riječ imaju posebno značenje jer Marin laganim, lijepim, mirnim stilom riše portrete ne samo osoba nego u drugim poglavljima i važnih događaja te ih smješta u kontekst. Čitajući knjigu, u meni se rodila misao da su sve to pogledi iz starine koji dolaze nama danas. Pogledi i portreti usko su povezani. Nisam povjesničar umjetnosti, ni umjetnik, ni povjesničar, ali usudit ću se reći, pogled umjetnika i pogled onoga koji se riše, koji se slika, stapaju se u jedno i ti pogledi otvaraju nova obzorja, nove poglede, novu stvarnost, novu ljepotu koja nije samo u oku promatrača i onoga koji biva portretiran, nego je zapravo dio univerzalne ljepote koja izvire i koja nas obogaćuje. Nakon što me Marin, usprkos svakodnevnim brojnim obvezama s kojima se svi susrećemo, na neki način prisilio da pročitam knjigu, otvorio mi se nov pogled na nevjerojatni svijet za kojim čovjek čezne, a činio se izgubljenim.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2018.

Ovi portreti i ovi pogledi starine koje je autor ovako lijepo orisao zapravo su poziv da zakoračimo u taj svijet, da ga nikada ne izgubimo, da bude dio naših života, naše znanosti, naše kulture, svega onoga što radimo u Hrvatskoj, i da ne izgubimo važnost tih pogleda i važnost tih portreta. Ako to učinimo, na to zaboravimo ili ako zaklonimo taj pogled, ako zatvorimo oči, ako ne budemo gledali i ako ne budemo promatrali te portrete, mislim da ćemo oslijepiti, nećemo dobro vidjeti jer naš će pogled biti zastrt. Ne treba se bojati ni ovoga iz starine. Iz te starine, razmišljam sada kao teolog, dolazi nam mnogo toga važnoga. Kod nas je uvijek poziv ad fontes, krenimo k izvorima. To je mukotrpan, težak put, ali ad fontes, krenuti izvorima, znači krenuti izvoru koji je možda dalek, ali koji nas uvijek osvježava i daje nama koji smo na putu novu snagu da napredujemo. Kad kažemo portreti i pogledi iz starine, netko će pomisliti da je to starina koja je ostala u prošlosti, nijema poput antikviteta (premda i antikviteti mnogo govore onima koji znaju slušati), a to nije istina.

Portreti iz starine govore upravo za danas, da bismo mi mogli usmjeriti svoj pogled, svoje portrete i svoje korake prema naprijed. Bez te starine opet, teološki rečeno, bez žive tradicije, viva traditio (ne okamenjene, ne okoštale, koja bi bila krivi tradicionalizam) nemoguće je stvarati novo. Sve je to s događajima i likovima koje je Marin orisao meni postalo jasno, s ovom knjigom iznova, i zato je srdačno preporučujem za čitanje.

Emilio Marin uočio je da je s don Franom Bulićem i don Ivanom Ostojićem završilo razdoblje svećeničkog prinosa arheologiji. Došla su vremena drugih ljudi, koji nisu svećenici, i ne trebaju se samo svećenici time baviti. Velika je Marinova zasluga, kada govorimo o portretima ljudi pa onda i svećenika, ali i vjernika, onih koji su bili vezani uz Crkvu – u ovoj knjizi ima ih dvadesetak – što ih izvlači na površinu. Želi nam još jednom pokazati koliko je važna bila uloga, i još jest, Crkve, ne samo u arheologiji nego i u znanosti i kulturi. Marin to čini na način koji bih nazvao nepretencioznim, poniznim i otvorenim dijalogu. Ne pretjerujući u hvali niti umanjujući njihovo značenje, stavlja ih u kontekst i pokazuje koliko su međusobnom suradnjom uspjeli postići. Za ovo naše vrijeme, knjiga svjedoči o tipu katoličkog vjernika koji cijeni znanost, kulturu, koji se time bavi, a prepoznaje i vrijednost i važnost Crkve, uz granice i različite prepreke i poteškoće koje su se pritom javljale.

Autorov je pogled zdrav, laički pogled pun vjere, nade, ali opet trijezan i realan u prosuđivanju ljudi, vremena, Crkve i događaja. Laički pogled kakav nam je sve potrebniji danas i koji ne smijemo zanemariti. Za njegov katolicizam rekao bih da je elitni, ali ne elitistički, jer dobro ukorijenjen znade što govori, o čemu govori te znade slušati i osluškivati. Vraća na našu kulturnu, znanstvenu scenu upravo taj doprinos Crkve. Baveći se i temama kojima se u drugom dijelu knjige možda danas ne posvećuje velika pažnja, ali su važni. Zapisi naših svećenika svjedoče o pomalo zanemarenoj i zapostavljenoj, nevidljivoj povijesti Crkve.  Marin s mnogo ljubavi i topline govori o nadbiskupu Frani Franiću, o nadbiskupu Anti Juriću, o ljudima koji su obilježili, recimo, Drugi vatikanski koncil. Autor tu tankoćutno opisuje kako mu je otac Frane Franić, jedan od najcitiranijih koncilskih otaca, kazao da se papa Benedikt XVI. sjeća susreta njih dvojice na Koncilu. U to vrijeme Joseph Ratzinger bio je mladi teolog, jedan od najmlađih, uz jednako velika njegova oponenta Hansa Künga. Ratzinger i  Küng su živi, a čini mi se kao da se natječu tko će dulje živjeti, a tko će prvi umrijeti – što će biti dokaz tko je bio u pravu.

Marin opisuje i doba svoga boravka u Rimu kao veleposlanika. Susretao se s mnogim istaknutim pojedincima te je povezao ljude, događaje i knjige. U Portretima starine zapisuje kako je Splitski evanđelistar iskoristio na zanimljiv način: nosio ga je sa sobom i davao na potpis kardinalima i papama, a danas je to knjiga koja može imati povijesno-historijsko značenje. Opisuje i zadnju večeru u vlastitom domu prije konklave. Živuće je to svjedočanstvo jednoga vremena, kroz događaje, ljude. Sjećanja na Ivana Pavla II, Ivana XXIII, blaženog Alojzija Stepinca, življene vjere, govore o tipu katolicizma koji možda nestaje.

Emilio Marin posredovanjem arheologije vratio nas je na izvore, otvorio nam perspektive, istaknuo i pokazao važnost splitskog kruga koji se oformio nakon Drugoga svjetskog rata, nakon Drugoga vatikanskog koncila, te spomenuo neke ljude kao što su Željko Mardešić i Smiljana Rendić, na čemu smo mu zahvalni. Nedavno je na splitskom Teološkom fakultetu obranjen prvi doktorat o toj ženi koja je pisala za Glas Koncila nevjerojatne stvari. Njezina korespondencija na nov način objašnjava događanja u Crkvi i u hrvatskom društvu od 1965/66. pa sve do početka 90-ih godina. Autoru čestitam na knjizi, a uglednom izdavaču Matici hrvatskoj što je prihvatila rukopis i tako nas obogatila.