Pouke komemoracije u Bleiburgu

U sjeni velikih propitkivanja dogodila se ovogodišnja komemoracija (značenje: prisjećanje na preminule ili ubijene ili, pak, prisjećanje na događaj koji je doveo do njihove smrti), održanoj na Lojburškom polju, omalenoj površini nedaleko od gradića Unterloibach u Austriji, 18. svibnja. U nas, naravno, mnogo poznatije kao obilježavanje blajburške tragedije, odnosno prvog trenutka obračuna jugoslavenskog komunističkog režima s poraženim vojnim snagama, ali i brojnim civilima, pridošlih iz netom propale Nezavisne Države Hrvatske. Radi toliko potrebne jasnoće, navedimo odmah na početku: nije se radilo o genocidu nad hrvatskim narodom (u smislu u kojem obično prihvaćamo tu riječ, odnosno o zločinu istovjetnu onom koji su nacisti počinili nad Židovima ili Romima), nego o masovnoj likvidaciji poraženih protivnika (ali i potencijalnih osporavatelja nastajuće komunističke diktature), tipičnoj za djelovanje svih komunističkih režima nakon Drugoga svjetskog rata. Među njima su Hrvati bili najbrojniji, pa je zato u otprilike iduće dvije godine represija nad njima bila najgora, odnosno rezultirala je najvećim brojem žrtava (križni putovi).

U Bleiburgu je održana komemoracija u povodu 74. godišnjice blajburške tragedije / Snimio Željko Hladika / 24sata / PIXSELL

Premda bi trebalo biti sasvim jasno da su događanja na Lojburškom polju u drugoj polovini svibnja 1945. bili početak sustavne fizičke likvidacije poraženoga protivnika (jer se predao), ali i nevinih ljudi (jer nije bilo neovisnih suđenja), nevjerojatna je činjenica da i danas sjećanje na žrtve toga nedvojbenog zločina u Hrvatskoj izaziva tolike strasti. Ovogodišnja komemoracija nije bila iznimka. Naprotiv. Kako sam uspio doznati, odluka dijecezanske biskupije Gurk-Klagenfurt (s kasnijom potvrdom Austrijske biskupske konferencije) o zabrani biskupu iz Hrvatske da predvodi svetu misu bila je samo dio ukupnih nastojanja regionalnih austrijskih vlasti usmjerenih k zabrani cjelokupne komemoracije. Točne razloge Austrijanaca nećemo vjerojatno nikad saznati (primjerice, organizatorima obilježavanja, nevladinoj udruzi Počasni bleiburški vod, prilično je jasno sugerirano da razmisli o odustajanju od svega), ali može se pretpostaviti da je ključni razlog koruških vlasti bila namjera da se otarasi nepotrebnih problema.

Domaći politički odnosi

Za takvo stajalište Austrijanaca, pak, ključ treba tražiti u domaćim političkim odnosima. S jedne strane, radikalna hrvatska desnica nikako da se posve odmakne od nedopustivog (a može se reći i nerazumnog) identificiranja s ustaškim razdobljem i općenito NDH-simbolikom. Tako bi do ove godine nekoliko provokatora ili jednostavno usijanih glava u nekom trenutku osjetilo potrebu da visoko uzdigne desnicu, uzvikne „Za dom spremni!“ ili napadno istakne kakav simbol iz Pavelićeve ere i tako dovede u pitanje održivost cjelokupne komemoracije. S druge strane, brojni su mediji preplavljeni jednako nerazumnim i zaslijepljenim povicima nazoviantifašista i progresivnih ljevičara, prema kojima je obilježavanje tragedije samo i jedino fašistički dernek. Marginalne političke grupe iz Hrvatske možda i nisu sposobne osmisliti pristojnije oblike samopromocije, ali konačan je ishod svega stvaranje iznimno loše percepcije o komemoraciji. Austrijanci su vjerojatno odlučili da im je svega dosta.

Samo zahvaljujući uravnoteženom (tj. smirenom i racionalnom) pristupu organizatora do održavanja komemoracije je uopće i došlo. Najprije su morali izdržati svu silu napada da oni određuju pravila ponašanja. Podsjetimo, uz postojeće austrijske zakone kojima je zabranjeno nošenje „bilo koje odore, njezinih dijelova ili vojnog znakovlja, ili njezinih imitacija, vezanih za vojske Sila osovine“, a napose „isticanje režimskih simbola ili gesta nacionalsocijalističkog režima“, početkom ožujka 2019. Beč je donio važnu nadopunu. Prema tom dokumentu, od spomenutog je trenutka „zabranjeno isticanje grba i zastave Ustaškog pokreta, njihovih imitacija, kao i njihovih izvedenica koje se može smatrati da potječu iz izvornog oblika“, a za „prekršitelje tih zakona Republike Austrije predviđene su visoke novčane i zatvorske kazne, od više stotina i tisuća eura do višegodišnje zatvorske kazne“. Premda su navedene zakonske odredbe, napose ona o isticanju izvedenica simbola ustaškog pokreta, nedvojbeno vrlo sveobuhvatna karaktera (što je naravno otvorilo pravu poplavu spekulacija da austrijska policija jedva čeka kakav incident da bi najprije prekinula komemoraciju, a zatim ishodila njezinu trajnu zabranu u Austriji), rezultat posve autonomne odluke austrijskih zakonodavnih vlasti, svejedno su u Hrvatskoj brojni političari koji se vole titulirati pridjevom suverenisti, sve tumačili kao još nesumnjiv dokaz da vladajući HDZ eto opet popušta pred stranim pritiskom. Nasuprot takvu jeftinom politikantstvu (a i sklonosti desnice teorijama urote koje sve objašnjavaju), stoji neporeciva činjenica da Austrija ipak nije odlučila zabraniti komemoraciju. Pomalo bizantinski, odgovornost je Beč dakle prebacio na organizatore. Ako se povuku, odgovornost za neuspjeh uzrokovat će možda i trajnu obustavu njihova djelovanja u Austriji. A vjerojatno imati i sasvim predvidive političke posljedice u Hrvatskoj: jer će ljevica likujući konstatirati da je, eto, jedan fašistički dernek završio onako kako je zaslužio, dok će desnica, naravno, tumačiti sve još jednim navodnim kukavičlukom vladajuće stranke. Također, u slučaju odustanka od komemoracije kompromitiran bi bio i Hrvatski sabor, njezin glavni pokrovitelj.

Za Počasni bleibuški vod dakle nije bilo druge nego nastaviti s organizacijskim pripremama (premda je stanovita nelagoda u njihovim redovima bila gotovo opipljiva, a nisam siguran da im se u misli nije infiltrirala i misao o prebacivanju komemoracije u Hrvatsku). Zato su odustali od prakse obraćanja državnih dužnosnika. Zato su danima prije u svim medijima poručivali da isticanje bilo kakvih nedopuštenih simbola ili gesta jednostavno nije dopušteno (zapravo su prenosili stav austrijskih vlasti, a nisu sami određivali pravila ponašanja!), potrošili mnogo novca da bi sve zainteresirane pojedince na detaljan način informirali o tim pravilima te podnijeli neočekivane troškove kako bi organizirali zaštitarsko-informativnu službu. Treba ovdje napomenuti da su pravo na nadzor pravila ponašanja imali samo na samu Lojburškom polju (koje je u njihovu vlasništvu), ali to nije uključivalo pravo na oduzimanje primjerice zastave s natpisom „Za dom spremni“ (nego tek upozorenje i obavijest austrijskoj policiji). Na prilaznim putovima prostoru obilježavanja isključivo pravo djelovanja imala je austrijska policija. Prema neprovjerenim podacima, njezini su troškovi nadzora komemoracije iznosili milijun kuna. Doista, jedno je od glavnih obilježja komemoracije bio sveprisutan pogled austrijske policije.

Pohvale delegaciji Katoličke  crkve u Hrvatskoj

Obilježavanje je počelo molitvom ispred tamošnje katoličke crkve, da bi se zatim procesija počela lagano približavati Lojburškom polju. Sve je teklo dobro i u redu, premda sam svjedočio nekim prijetećim pogledima upućenih organizatorima, a i ponekom uzviku: „Sram vas bilo!“ i sl. Premda nemam službenu potvrdu, izgleda da se ove godine okupilo nešto iznad 10.000 hodočasnika/posjetitelja. Pohvalio bih i djelovanje delegacije Katoličke crkve u Hrvatskoj: vrijedne časne sestre (sve odreda iznimno prijazne žene) uredile su cvjetne aranžmane, misu je vodio ravnatelj Hrvatskog Caritasa i Hrvatske katoličke mreže mons. Fabijan Svalina, a krčki je biskup održao primjerenu propovijed, usmjerivši se na svetost žrtve (premda je u jednom trenutku spomenuo neke strane centre odlučivanja, posve nepotrebno, mislim). Zapravo je komemoracija protekla u primjerenom stilu. Možda i zato jer se dobar dio potencijalnih provokatora ili usijanih glava ipak najviše boji novčanih i zatvorskih kazni.

Spomenut ću i dvije žalosne pojave. Komemoracija je bila praćena nekim prosvjedima. Tako se u Unterloibachu okupilo tridesetak pristaša radikalno lijeve grupe Radnička fronta, uglavnom jedva punoljetni mladići i djevojke. Ističući transparente na kojima je stajalo „dolje fašizam“ i „živio antifašizam“, zapravo su demonstrirali neznanje i vjerojatni zlobni utjecaj nekog drugog. Na komemoraciji se pak pojavio jedan naš ugledni publicist, koji je ispod jakne imao vidljiva slova „NDH“ (dio duljeg napisa). Uspio je ipak neopažen odmaknuti s polja, ali zaista je žalosno takvom vrste zlonamjerne provokacije dovesti u pitanje cjelokupno (ponavljam, vrlo dostojanstveno organizirano i proteklo) obilježavanje.

Još nekoliko pojedinosti treba spomenuti. Najprije, nema dvojbe da je golema većina okupljenih nepomirljiv protivnik komunizma, Jugoslavije i svega što ti pojmovi simboliziraju. Nema sumnje, jednako tako, da je ključni razlog tomu činjenica da im je (nekažnjeno) ubijen ili nestao netko od najbliže obitelji ili rodbine. Ali postojanje stanovitog sentimenta prema simbolici ustaške države također se ne smije poreći, premda se temelji više na površnom shvaćanju prirode njezine samostalnosti nego na razumijevanju njezine stvarne prirode. Razgovarajući s dosta ljudi, primjerice, nekoliko gospođa iz nekoliko slavonskih sela, razumio sam da one jednostavno ne mogu oprostiti zločin o kojem se dugo nije moglo otvoreno govoriti te da ih, onda, sasvim razumljivo, vrijeđa što neki njihov gubitak javno tumače „zasluženom odmazdom nad ustaškim zločincima“. Razumio sam i da su pod štetnim utjecajem manipulativnih postupaka moderne desnice (mogli bismo neke od njih nazvati i blesničari), poput tumačenja da je „Za dom spremni – stari hrvatski pozdrav“. Opasno je, naravno, davati opasne izjave i žalosne posljedice takvih zlonamjernosti ili neopreznosti vrlo sam jasno uspio vidjeti.

Zaključit ću ove retke jednom preporukom. Nakon svega, smatram da je organizatorima (čije napore još jednom pohvaljujem!) preostala samo jedna mogućnost. Ako žele nastaviti s neometanim obilježavanjem u Austriji, onda se vrlo brzo moraju upustiti u posao osmišljavanja i izvedbe projekta kulturno-edukacijskog središta na Lojbaškom polju, a kako bi dosegnuli toliko hvaljene (s razlogom, uostalom!) njemačke modele kulture sjećanja. Time bi cjelokupni projekt uobličili u (u Europi) danas općeprihvaćen oblik. I naravno, onda bi mogli s daleko manje opterećenja nastaviti s ovako dostojanstvenim komemoracijama.