Oživljena rovinjska batana

Iako je Rovinj posljednjih tjedana u znaku otvaranja Grand hotela Park, najveće ovogodišnje investicije u hrvatskom turizmu, te holivudskog seta sa Samuelom L. Jacksonom, Salmom Hayek i Ryanom Reynoldsom, u taj slikoviti istarski gradić nismo se zaputili ni zbog turizma ni zbog Hollywooda. Posjetili smo ga zbog njegova izvornoga, autentičnog lica, koje čuvaju Ekomuzej Batana i Muzej grada Rovinja. Bile su to sljedeće stanice u novoj rubrici Vijenca, koja predstavlja živopisne male muzeje iz svih krajeva Hrvatske.

Kuću o batani, autentičnom rovinjskom čamcu s ravnim dnom, otvorila je istoimena udruga 2004, kao interpretacijsko i dokumentacijsko središte ekomuzeja, a već sam smještaj, na dva kata tipične rovinjske višekatnice, podignute potkraj 17. stoljeća na obali poluotočne gradske jezgre, upućuje na integriranost ekomuzeja u svakodnevni život grada i njegovih građana, koji je uvijek bio povezan s morem. Tu se odvajkada trgovalo ribom i vezivalo različite barke: bracere, bragoce, tarabuke, batane…

Ribar Franco Diritti i njegova batana jedan su od zaštitnih znakova Rovinja

U današnjoj bataninoj kući stoljećima su živjele obitelji ribara, pomoraca i obrtnika, a i danas iznad muzeja stanuje jedna rovinjska obitelj. Stalna izložba, na rovinjskom dijalektu muòstra, prostire se na tek stotinjak četvornih metara i obuhvaća tri galerijska prostora te ulazni pult sa suvenirnicom. Izložba je multimedijalna, a posjetitelji mogu i interaktivno pratiti razgovor protagonista izložbe na autohtonom rovinjskom jeziku, koji se sve rjeđe čuje na ulici. U pozadini se čuju zvuci tipičnih rovinjskih ribarskih pjesama – bitinada, koje posjetitelje odvode u neka druga vremena i svjetove.

Postavom nas je provela Ornella Godena, djelatnica muzeja i članica udruge Kuća o batani, koju vodi predsjednica Tamara Nikolić Đerić. Udruga je zadnjih godina oživila tradiciju rovinjske batane, pa danas okuplja i vlasnike brojnih obnovljenih brodica. Ljubazna domaćica ispričala nam je priču o batani.

Rovinjski ribari i kalafati

„Rovinjska batana pripada brojnoj obitelji čamaca ravnoga dna, a pretpostavlja se da taj tip plovila potječe sa zapadne jadranske obale, odakle se proširio do venecijanske lagune, a potom obalama sjevernog Jadrana, sve do Istre, Krka, Raba, Zadra. Ime se povezuje s talijanskim glagolom battere (udarati, tući), koji asocira na zvuk udaranja njezina ravna dna o valove“, objašnjava Ornella Godena i dodaje da zlatno doba batana doživljava 1960-ih, kad se za pogon čamaca počeo koristiti dvotaktni izvanbrodski motor Tomos. Batana tako postaje brža i okretnija te od ribarske brodice postaje omiljeno plovilo Rovinjaca za zabavu i rekreaciju.

Ornella Godena iz Kuće batana
s priznanjem UNESCO-a

Pretpostavlja se da je duž razvedene rovinjske obale još u antici postojalo nekoliko malih škverova i pristaništa, a u srednjem vijeku, kad je Rovinj bio otok kanalom odvojen od kopna, škverovi su se nalazili na obalama otočkog naselja. No najveći porast i razvoj rovinjska brodogradnja bilježi u 18. stoljeću, kad je Rovinj prednjačio u istarskom ribarstvu i pomorstvu. Izrada batana redovito se povjeravala lokalnim brodotesarima i kalafatima, a u postavu muzeja predstavljeni su najvažniji rovinjski kalafati i ribari, među kojima je i živući, Franco Diritti, kojega smo poslije susreli na obali, u njegovoj batani s kojom je svakodnevno na moru, po starinski, s parangalom. „Šjor Franco, ima li ribe?, pitamo ga s obale, a on odgovara da je ove godine ulov slab. Govori nam na kombinaciji talijaniziranoga hrvatskog jezika i rovinjskog dijalekta da njegova batana nije tako stara, svega dvadesetak godina, i da je imao i stariju, iz 1914, koju je donirao gradu Rovinju i sad se nalazi u kafiću pulske zračne luke.

Muzej batane na dojmljiv i nenametljiv način spaja moderan, interaktivni pristup postavu i autentičnost tradicijske rovinjske maritimne baštine, a poseban dojam ostavljaju pozadinske snimke bitinàde, originalne rovinjske narodne pjesme, nastale među rovinjskim ribarima, koji su satima boravili u čamcima ribareći ili krpajući mreže. Kako im ruke nisu bile slobodne za sviranje na instrumentima, dosjetili su se kako glasovima postići virtuozne orkestralne izvedbe, objašnjava naša domaćica. Pjesme su pjevali na drevnom istriotskom dijalektu, „materinskom jeziku batane“, koji podrijetlo vuče iz pučkoga latinskog govora iz 13. stoljeća, a zanimljivost je da ga spominje i Dante u djelu De vulgari eloquentia. Dijalekt sadrži 20.000 riječi, s brojim izrazima vezanim uz more, ribarenje i brodice. Ornella Godena govori nam o velikim promjenama koji je dijalekt doživio, pa ističe da nije dobro razumjela ni vlastitoga oca koji je govorio tim narječjem.

Priznanje UNESCO-a

Obilazeći postav saznajemo da se batinada najčešće pjevala u posebnoj vrsti konobe, zvanoj spàcio, koju je imala gotovo svaka ulica. U spàciju su se okupljali rovinjski ratari i ribari, tu se kušalo i preprodavalo vino, a danas ih je tek nekoliko u izvornoj funkciji. U jednoj takvoj udruga ljubitelja batane okuplja turiste oko tradicionalne večere, koji u ljetnim mjesecima imaju priliku ploviti oko Rovinja u izvornoj batani. U večernjim satima ispred muzeja posjetitelji pak mogu svjedočiti gotovo ritualnom procesu nastanka batane istim onim načinom kako se gradila stoljećima, bez pomoći suvremenih alata, koje gradi najmlađi graditelj, Mladen Takač.

Ornella Godena otkriva nam još jednu rovinjsku posebnost, a to su nadimci. Naime, Rovinjci su djeci najčešće nadijevali tradicionalna imena, tako da se često na isto ime odazivalo nekoliko osoba, pa su rasprostranjeni zanimljivi nadimci, koji su olakšavali njihovo razlikovanje i prepoznavanje. Do danas je u Rovinju registrirano više od dvije tisuće nadimaka, a među njima je i Brenta, nadimak naše domaćice, koji je dobila jer joj je djed imao kapu u obliku drvene posude brente.

Na gornjoj etaži ekomuzeja vidjeli smo fotografije dvjestotinjak obnovljenih batana, kao i brojne plakate i nagrade koje je muzej primio. Među njima najvrednija je ona iz 2016. Naime, projekt Ekomuzej Batana tada je upisan u UNESCO-ov Registar najboljih praksi očuvanja nematerijalne kulturne baštine svijeta, čime su rovinjska batana i njezina kuća postali svjetska baština.

Od samuraja do Murtića

Svega nekoliko minuta šetnje uz rivu dijeli nad od zavičajnog Muzeja grada Rovinja, smještena u povijesnoj zgradi palače Califfi, u starogradskoj jezgri Rovinja. S obzirom da je muzej za vrijeme našega posjeta bio u renovaciji, ljubazno osoblje muzeja dočekalo nas je na terasi lokala ispred Muzeja. Sunčani je dan, vjetar mreška valove, Rovinjci su izašli uhvatiti prve zrake sunca, koje se začas sakrije. „Dobro došli“, pozdravlja ravnateljica, diplomirana bibliotekarka Marija Smolica, zajedno s kustosom arheološke zbirke arheologom Damirom Matoševićem i voditeljem likovnog odjela, povjesničarom umjetnosti Dariom Sošićem.

Iz razgovora saznajemo da ustanova djeluje kao gradski muzej i galerija, koja    obavlja muzejsku djelatnost sakupljanja, čuvanja, istraživanja prezentacije i interpretacije civilizacijskih, kulturnih dobara i njihovu stručnu i znanstvenu obradu. „Mnogo je toga napravljeno, ali dosta je toga još pred nama, ističe ravnateljica Smolica, koja ukazuje i na probleme suvremene muzeološke struke, koja se susreće s velikim izazovom što iz današnjice sačuvati za budućnost. „Pri adaptaciji Grand Hotela Park preuzeli smo cijelu jednu sobu iz starog hotela i smjestili je u depo“, navodi primjer, a ukazuje na velik problem nedostatka prostora, pa kad se u susjednim spojenim zgradama na tržištu pojavi stan, otkupljuju ga, probijaju zidove i šire prostor.

Najveća je vrijednost muzeja raznolik i bogat muzejski fundus od 35.194 predmeta – inventariziranih i upisanih u bazu podataka 13.938, sistematiziranih u dvanaest muzejskih zbirki i dvije knjižnične zbirke. Tri zbirke (etnografska zbirka – svjetska, zbirka moderne i suvremene umjetnosti i zbirka razglednica) upisane su u Registar kulturnih dobara RH – listu zaštićenih kulturnih dobara. Dio fundusa je u stalnom postavu, a ostala građa prezentira se putem povremenih tematskih izložbi. Kustos Sošić apostrofira zbirku starih majstora od 15. do 19. stoljeća te moderne i suvremene umjetnosti s njihovim pripadnim podzbirkama, koje su predstavljene u dvama stalnim postavima. Tako se u rovinjskom muzeju mogu razgledati platna Murtića, Ivančića, Knifera, Srneca, umjetnika okupljenih oko grupa Exat 51 i Nove tendencije. Kustos Sošić otkriva i kako je došlo do te zbirke moderne umjetnosti koja je u temeljima muzeja: „Rovinj je prije nego što je Pula postala ratna luka bio najveći grad u Istri. No nakon Drugoga svjetskog rata grad je opustio, ostalo je svega dvije tisuće stanovnika, a domaći Talijani mahom su se odselili. Nova vlast stoga u prazne stanove poziva ljude iz unutrašnjosti Istre, ali i iz daljih krajeva, tako da u Rovinj dolaze i brojni književnici i slikari, koji predlažu osnivanje muzeja. Vlasti su prezentirali da će se baviti NOB-om, no njih to nije zanimalo, nego se okreću modernoj umjetnosti. Tako je 1954. osnovan Muzej, koji uspješno djeluje do danas.“

Ravnateljica posebno ističe vrijednu zbirku predmeta iz ostavštine obitelji Hütterott iz Trsta, koja je u Rovinju posjedovala otok Sv. Andrija, od 1890. do 1945, kada im je imovina konfiscirana. Riječ je o suvenirima koje su donosili s poslovnih putovanja i odmora. Georg von Hütterott bio je počasni japanski konzul u Trstu te je često putovao u Japan, pa najvažnije predmete u zbirki čine upravo oni japanskoga podrijetla, među kojima je posebno vrijedan oklop samuraja i spisi budističkih sutra.

Pri kraju razgovora voditelj arheološke zbirke Danijel Matošević predstavio nam je bisere rovinjske arheološke baštine, među kojima je osobito važno prapovijesno gradinsko naselje Monkodonja, otkriveno 1950, koje se danas nalazi na svim arheološkim kartama Europe. „Arheolozi u svijetu danas ne mogu položiti ispit, a da ne znaju za Monkodonju“, navodi Matošević i ističe da su arheološka istraživanja završena, a u budućnosti slijedi realizacija arheološkog parka. Damir Matošević uputio nas je i na vrijednu crkvu sv. Tome (iz 9. ili 10. stoljeća) , četiri kilometra sjeverno od Rovinja, ruševine srednjovjekovnog Dvigrada kraj Kanfanara te na brežuljak Turnina, snažnu obrambenu kulu, prethodno prapovijesnu gradinu i kasnoantučki kastrum, čiji se ostaci nalaze sjeveroistočno od Rovinja. Sve smo ih i posjetili, otplovivši u prošlost Istre.