Osrednja izložba za zanimljiva vremena

Postaviti zanimljivu, uzbudljivu, aktualnu, provokativnu te kvalitetom radova ujednačenu središnju izložbu ambicija je koju gaji svaki umjetnički direktor odnosno glavni kustos Bijenala u Veneciji. Američki stručnjak za suvremenu umjetnost Ralph Rugoff, dugogodišnji ravnatelj prestižne Hayward galerije u Londonu, komu je povjerena dirigentska palica nad novim, 58. po redu, izdanjem najstarije megamanifestacije suvremene umjetnosti u svijetu – postojanje joj se proteže na tri stoljeća – u tom smislu nije, dakako, nikakva iznimka. Središnja izložba nužno je glomazna te medijski, izričajno i poetski izrazito raznolika, pa joj od strane uprave Bijenala imenovani glavni kustosi obično nadijevaju široko zasnovane naslove, svojevrsna mota, sve u svrhu postizanja kakve-takve koherentnosti odnosno uspostavljanja osnovne niti vodilje. Možda nije naodmet ovom se prigodom prisjetiti naslova osmišljenih tijekom posljednjih dvadeset godina, razdoblja otkako Paolo Baratta zauzima poziciju predsjednika Bijenala. U prijevodu na hrvatski jezik oni bi otprilike glasili: Otvoreno prije svega (1999), Platforma čovječanstva (2001), Snovi i sukobi – diktatura promatrača (2003), Iskustvo umjetnosti (2005), Razmišljaj osjetilima, osjećaj razumom – umjetnost u sadašnjem vremenu (2007), Stvaranje svjetova (2009), Iluminacije (2011), Enciklopedijska palača (2013), Sve budućnosti svijeta (2015) i Živjela umjetnost (2017) Bilo je, dakle, tu lucidnih dosjetki, katkada ponešto patetike, a pokoji od njih dobro bi pristajao i nekom filmu iz serijala o Jamesu Bondu.

Christoph Büchel u Arsenal je dopremio olupinu broda na kojem je poginuo velik broj migranata / Izvor Venecijanski Bijenale

Ralph Rugoff pomno je razmislio o naslovu svoje izložbe, očito nastojeći posjetitelje zaintrigirati već i prije nego što se upuste u razgledavanje. Odlučio se, naime, za engleski naslov May You Live in Interesting Times, a domaćini ga u službenom bijenalskom materijalu (katalog, plakat, press-materijal i sl.), posve opravdano, nisu smatrali potrebnim prevoditi na talijanski. Na hrvatskom bi to bilo nešto kao Dabogda živjeli u zanimljivim vremenima ili Živjeli vi meni u zanimljivim vremenima. U svakom slučaju, zvuči poput neke kletve, možda i svojevrsna izazova. Suvremena umjetnost ne bi, naime, smjela izbjegavati izazove. A što se kletve tiče, ona je doista nadahnula spomenuti naslov. Prvi će je javno citirati britanski političar Austin Chamberlain – uz netočnu opasku da je riječ o drevnoj kineskoj kletvi – kako bi što dojmljivije opisao kriznu političku situaciju u Europi 1936. izazvanu sve agresivnijim postupcima nacističke Njemačke. Tridesete godine prošloga stoljeća, a još više prva polovica četrdesetih, s povijesnoga su stajališta doista bile iznadprosječno zanimljive, ali za čovječanstvo istodobno nelagodne, teške, pa i do nepojmljivosti tragične. Suvremene krize svih vrsta, u to nema nikakve sumnje, i ovo naše vrijeme čine povijesno itekako zanimljivim. Ali u vrijeme spomenuta Chamberlainova istupa umjetnost je bila na neki način pasivizirana i u svojevrsnoj krizi, što će se tijekom Drugoga svjetskoga rata dodatno pogoršati. Hitlerove i Staljinove kulturne politike, a potom i usredotočenost na ratne operacije te borba za golo preživljavanje, učinile su svoje.

Radovi aktivističke fotografkinje Zanele Muholi

Danas pak brojne i različite krize stimuliraju umjetničko stvaralaštvo. Čak bismo mogli, politički izrazito nekorektno, ustvrditi kako nemalen broj umjetnika rezonira po principu „što je svjetska situacija gora, to će mojoj inspiraciji i umjetničkoj karijeri biti bolje“. To spominjem jer na Bijenalu postoji rad koji zbog možebitna neprimjerena tretmana tuđe tragedije izaziva stanovite polemike i negodovanja. Švicarsko-islandski umjetnik Christoph Büchel izlaže, naime, ready-made olupinu ribarskoga broda koji je u travnju 2015. potonuo u blizini libijske obale i u smrt povukao, procjenjuje se, između 800 i 1100 migranata. Samo ih je 27 spašeno, a jezivo zvuči i podatak da se na taj brodić izgrađen tek za petnaestak članova posade nagurao toliki broj očajnih ljudi. Djelo je naslovljeno Barca Nostra, što nedvosmisleno upućuje na Büchelov snažan apel te osudu nevoljkosti i nesposobnosti svih relevantnih svjetskih čimbenika da zaustave patnju i istinski pomognu migrantima. Ostaje, međutim, pitanje je li umjetnik tragediju neprimjereno iskoristio kako bi pozornost umjetničke i šire javnosti skrenuo na sebe, usput od nje – valja reći ipak nenamjerno – učinivši neukusnu turističku atrakciju.

Ralph Rugoff računa, dakle, s reagiranjem umjetnika na današnje zanimljivo povijesno vrijeme. Ono se ne iskazuje samo ratovima ili migrantskim krizama nego i lažnim vijestima, ekološkim problemima, bujanjem opasnih nacionalizama, otuđenošću elita… Doista, mnogo toga tišti današnji svijet. Ali kakva je, zapravo, izložba May You Live in Interesting Times? Dobrohotno ću krenuti od onoga što smatram pozitivnim. Kao prvo, Rugoff je u odnosu na neke ranije Bijenale zamjetno smanjio broj pozvanih autora. Zbog toga izložba je dobila na prohodnosti i čitljivosti, što se osobito odnosi na njezin dio postavljen u Arsenalu. Otkako posjećujem Bijenale, ovaj je zacijelo jedan od za razgledavanje ugodnijih Arsenala, s jasno definiranom logikom kretanja i uglavnom dobro pozicioniranim natpisima s objašnjenjima. Situacija nije toliko povoljna u središnjem paviljonu u Giardinima, čije razgledavanje iziskuje mnogo više krivudanja uz realnu opasnost da se pored jednih radova prođe nekoliko puta, a pored drugih niti jednom.

Središnji je paviljon, međutim, po toj svojoj neslavnoj karakteristici ionako već svima itekako dobro poznat. Svakako valja istaknuti te pohvaliti okolnost da svaki autor, s obzirom da ih je manje, izlaže više od jednoga rada, pa ih publika može bolje upoznati, pažljivije im se posvetiti, a samim time i lakše upamtiti. I sada dolazimo do najveće koncepcijske novosti koju Rugoff uvodi. Teško mi je odlučiti smatram li je dobrom ili ne. O čemu je riječ?

Zastupljenost istih autora s dvama ili s više radova ne ograničava se, naime, samo na Arsenal i središnji paviljon Giardina, već je dosljedno provedena u obama izlagačkim prostorima simultano. Jednostavnije rečeno, Rugoff je postavio dvije ravnopravne izložbe na kojima su zastupljeni isti autori, pritom im dajući nazive Prijedlog A (Arsenal) i Prijedlog B (središnji paviljon u Giardinima). Je li time ostvario zanimljivu dinamiku ili pak upao u svojevrsnu monotoniju? Odgovor na to pitanje, čini se, ponajviše ovisi o trenutnom raspoloženju posjetitelja, pri čemu je osnovni problem činjenica da golema većina Bijenale posjećuje jednokratno.

Što reći o samim radovima? Ima mnogo fotografija, skulptura, instalacija, pa i slikarstva, a nešto manje videa i tzv. dokumentarističko-arhivskih radova. Dominiraju aktivni komentari suvremenoga svijeta, ali načini izražavanja relativno su klasični. Gotovo da i nema medijskih propitivanja; naglasak je eksplicitno na sadržaju. Rugoff pazi da ne zanemari autore iz Afrike i Azije, dok je njih najviše – posve logično – iz Sjedinjenih Država. Veliki problem izložbe jest nedostatak, čak bih se usudio reći i nepostojanje, onih doista dojmljivih radova što se trajno urezuju u sjećanje. A to je ipak najvažnije. Koga u takvim okolnostima izdvojiti? Svakako odličnu južnoafričku fotografkinju Zanele Muholi, tamnoputu i naglašeno aktivistički orijentiranu lezbijku, koja se predstavlja autoportretima. Nipošto ne ostavlja ravnodušnim segment betonskoga zida što ga izlaže Meksikanka Teresa Margoles. Na njemu su vidljive rupe od svojedobno autentično ispaljenih metaka, a na vrhu je montirana i bodljikava žica.

Zanimljiv je i video Jordanca Lawrencea Abu Hamdala, umjetnika koji propituje pravne i religijske konotacije što ih mogu imati zvuk, ljudski glas i tišina. Svakako bi bilo pogrešno ne spomenuti Cipranku Haris Epaminondu i njezino lucidno služenje found footageom u svrhu dočaravanja memorije. Neki radovi nastoje se pak nametnuti agresivnošću. Primjeri za to su robot koji poput neke pomahnitale životinje u prozirnom kavezu mahnito briše i sakuplja crvenu tekućinu nalik na krv kineskoga dvojca Peng Yu i Sun Yuana, kao i mobilna metalna rešetkasta vrata što nesmiljeno udaraju u zid i na taj ga način oštećuju Indijke Shilpte Gupte. Valja možda još spomenuti i digitalne kolaže Norvežanke Fride Orupabo, koji propituju odnos medija naspram tamnoputih ženska tijela, kao i jednu sliku – ostale su mi manje zanimljive – Amerikanca Henryja Taylora. Ovdje ću se zaustaviti, iako bi i mnogi drugi radovi u kontekstu ovakve izložbe zaslužili spominjanje. May You Live in Interesting Times, ako ništa drugo, jest kvalitetom poprilično ujednačena izložba, ali ipak osjetno manje zanimljiva od vremena u kojemu je nastala. Ukratko, odveć se rijetko izdiže iznad osrednjosti, a to je za Bijenale u Veneciji naprosto nedovoljno.