Oduzeto pravo na grob

U brzim marševima, slomljenih zastava,

 stupaju vojnici

 ispod krvavih oblaka

 u najveći grob.

                                               Viktor Vida, Razbijena vojska

Sa smrću Edipovih sinova Eteokla i Polinika u međusobnom ratu ne prestaje borba za pravo na poštovanu smrt i grob, ne prestaje se govoriti o tome tko smije, a tko ne smije biti sahranjen u svojoj zemlji, na svojoj ledini, kako bi napisao pjesnik Mak Dizdar. Dok se pobjednicama Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj odaje počast i slava, vojnim ratnim gubitnicima i nevinima civilima, među kojima su starci, žene, djeca – i nerođena – još se ne daje pravo ni na grob. Kao da i nisu postojali.

I danas, sedamdeset četiri godine od završetka Drugoga svjetskog rata, tisuće nevinih žrtava leže u tuđoj zemlji, najčešće bez ikakva znaka da su tamo. Grobovi i groblja mjesta su gdje živi posjećuju mrtve, a njih tamo nema. Počivališta su im nepoznata ili još neotkrivena. Mnogi su od njih u nekom jarku, na ledini, u šumarku, potoku, rijeci, jami, rovu ili na dnu rudnika do kojega se ne može doprijeti. Najgore od svega jest što se niječu njihove smrti i još slave njihove ubojice. I što se pokušavaju spriječiti živi potomci da se mole za njihove duše na misama zadušnicama i sjećaju na komemoracijskim skupovima. 

Mogu li to shvatiti oni koji negiraju da to partizani nisu počinili ili da se taj dio partizanske prošlosti treba zaboraviti? Ili koji su pak uvjereni da su partizani imali pravo svojem protivniku uzeti život i osjećati se nevinima? Čini se da mogu sve što požele, ne samo stoga jer tako misle nego zato što ih u tome podržava dio titoističke javnosti i dio medija, koji svakoga tko im to pravo negira etiketiraju zagovornikom zločina i proglašavaju neprijateljem civilizacije.

Huda Jama, rudnik Barbarin rov / Snimio ANDRIJA TUNJIĆ

Takva ponašanja i razmišljanja me straše i ne napuštaju dok po novinarskom zadatku autom putujem u Sloveniju, prostorno najveću grobnicu Drugoga svjetskog rata, europsku “kloaku smrti”. Putovanje me vraća i u nedavni Domovinski rat i velikosrpske logore smrti i stratišta, od kojih sam nakon rata mnoga posjetio i o njima pisao. I ovaj put, kao i svaki put, takva me putovanja iscrpljuju, bezvoljnost i razočaranje civilizacijom danima me ne napuštaju. Ne nalazim oslonca nadi i vjeri u budućnost postojeće civilizacije.

Pitam se, što je Europa učinila i čini da se spriječe svi koji niječu te zločine i što čine da se to ne ponovi i ne ponavlja? Priče, obećanja, zaklinjanja, kajanja i opomene, Europu i njezine politike i političare nisu odvratile od ponavljanja ratova, pokolja, logora, genocida, kolona smrti, ubijanja. Nikakve konvencije, deklaracije ni rezolucije nisu zaživjele, one su mrtva slova na papiru, zaslonu kompjutora i virtualnom prostoru. Sve što je stvarno kao da ne postoji, a sve što postoji nije stvarno da bi postalo dovoljno moćno upozorenje. Mislio sam da sam oguglao na to, ali sjećanje na pročitane knjige o zlima i logorima Drugoga svjetskog rata te iskazi preživjelih zarobljenika gubitničke vojske – koji su poslije kraha komunizma progovorili o Bleiburgu i križnom putu – pokolebali su me.

I opet sam, u mislima, u 1945. godini, u svibnju, kada bezuvjetno kapitulira Njemačka i završava dugotrajni rat s milijunima mrtvih. Kada jedni pobjednički vojnici jedva čekaju da se vrate kući, a drugi, Titovi vojnici, jedva čekaju da rat nastave s onima koje smatraju krivcima za svoje ratne nevolje – kada krug smrti ne prestaje, kao ni sveopći kaos i strah. Kada su Hrvati i drugi danima, pa i mjesecima, bježali u strahu da bi se na Bleiburgu i križnom putu suočili s istrebljenjem, a onda su se, ako su preživjeli, vraćali na početak putovanja – kada je opet slijedio novi strah od osvete i smrti. Kada sa svih strana stižu vijesti o osvetama i usmrćivanju nevinih, kada se govori o budućnosti bez budućnosti.

Engleski povjesničar Nikolai Tolstoy Bleiburg i blajburške posljedice primarno vidi kao masakr nad razoružanom vojskom i nevinim civilima. „Bleiburg nema veze s ustašama i ratnim kriminalcima, to su gluposti. Kako djeca mogu biti ratni zločinci? Osim toga, nitko od njih nije stavljen pred vojni sud; ako su bili ratni kriminalci, zašto im se ne bi sudilo? To je kao da su Saveznici nakon rata ubili stotine tisuća Nijemaca, samo zbog sumnje da su mogli biti uključeni u zločine.“ Tako misli Tolstoy. Je li u pravu? Na to pitanje nije lako odgovoriti, pogotovo titoistima.

Prema povijesnim podacima partizani su 9. svibnja 1945. zarobili ili od Engleza i Bugara primili 444.426 zarobljenika. Pridoda li se tomu i broj ubijenih u borbama s partizanima oko Bleiburga do 15. svibnja 1945, po procjenama dijela povjesničara i publicista taj broj iznosi 536.883 osobe. Većina zarobljenika bili su Hrvati. Tom broju treba pridodati oko 11.000 slovenskih i 96.000 njemačkih zarobljenika, za koje postoje evidencijski kartoni u Vojnom arhivu u Beogradu.

Sjeverni krak križnog puta

U Sloveniju ulazi s istočne strane, od Varaždina. Preko Petrijanca i Sračinca vozim se putem kojim se svibnja 1945. kretao sjeverni krak križnog puta koji je počeo neprekinutom kolonom od Dravograda do sedamdesetak kilometara udaljena Maribora. Na tu rutu, koja se protezala sve do rumunjske i grčke granice, krenulo je više od dvjesto tisuća vojnika, više od devedeset posto hrvatskih domobrana i ustaša, koje su slijedili civili. Tako je u knjizi Rat je završio ­sedam dana kasnije zapisao Milan Basta, politički komesar 51. vojvođanske divizije, koja je bila u sastavu Titove 3. armije, kojom je zapovijedao general Kosta Nađ.

Uz generale i njihove posilne na terenu, operaciju likvidiranja i sprovođenja zarobljenika u Generalštabu, u Beogradu, vodio je general Arso Jovanović, koji je 18. svibnja 1945. uputio dvije depeše generalu Nađu. U jednoj je pisalo: „Saveznička komanda za Korušku predaće vam 200.000 ratnih zarobljenika jugoslovenskih podanika. Odredite i uputite u odredišta komisiju od pet članova koji će primiti te zarobljenike od savezničke komande. Članove komisije odredite od odabranih oficira.“

U drugoj depeši generalu Nađu – koji je 1983. izjavio da je u Sloveniji zarobljeno 234.000 vojnika, od toga više od 150.000 pripadnika Hrvatskih oružanih snaga – pisalo je: „Uputite odmah ratne zarobljenike u Vojvodinu i to: 75 hiljada u Bačku, trideset hiljada u Srem, deset hiljada u Baranju i trideset hiljada u Banat“, što je sveukupno 145.000, i to samo u Vojvodinu, Srijem i Baranju. Ako je tamo upućeno koliko je iz Beograda naređeno, nije li još toliko poslano na druga odredišta po Sloveniji i Hrvatskoj?

Kako se postupalo sa zarobljenicima, ilustriraju podaci iz partizanskih dokumenata u kojima piše da je u svibnju na križni put iz Maribora krenulo 11.000 zarobljenika, a u Pančevo stiglo oko 600; u Osijek je stiglo 6.000 od 15.000, koliko ih je krenulo iz Maribora; u Bitolu je stiglo 300 od 5.000, koliko ih je krenulo iz Dravograda; u Novi Sad je stiglo 3.000 od 12.000, koliko ih je krenulo iz Slovenije; iz Dravograda je krenulo 2.400, a u Beograd stiglo „malo njih“ itd.

Neki od njih zauvijek su život skončali u njemačkom malo poznatu ratnom rovu dužem od dva kilometra, široku oko četiri metra i duboku oko tri metra, koji se nalazi uz cestu Ptuj – Maribor, u neposrednoj blizini sela Rogoz, koje je nekoliko kilometara udaljeno od šume Tezno i od mariborskog groblja Dobrava, prve postaje mojega putovanja putem smrti. O Teznu sam pročitao više desetaka iskaza rijetko preživjelih i dosta knjiga čija faktografija graniči s ludilom, zgraža zdrav razum i stvara okus mučnine u tijelu. Iako je to bilo prije 74 godine i mnogima se čini da je bilo davno, uvjeren sam da se to ne smije zaboraviti. Da se na zločine mora podsjećati, a zločince u povijest upisati.

Jer ne znam put do groblja, zaustavio sam se u Miklavžu, na parkiralištu gdje su travu kosila dva mladića. Pitam ih kako do groblja. Jedan ne zna, a drugi mi pojašnjava kako do tamo i zna da se uz groblje nalazi šuma Tezno, gdje je otkrivena masovna grobnica Hrvata.

Ubrzo sam se našao pred grobljem Dobrava, iz kojega je kroz glavni ulaz izlazila živahna sijeda starica. Kada sam je upitao gdje je grobnica, kosturnica s kostima hrvatskih vojnika, odgovorila je:

– Vnutri, tam rauvno.

Grobnice u šumi Tezno

Lijevo od ulaza je parkiralište, a dalje šuma Tezno. Auto sam parkirao do ulaza u šumu i pogledao dubinom šumskog puta. Tridesetak metara u dubini šume ugledao sam bijelu ploču s nečitljivim znacima. Kad sam se približio, vidio sam tri križića i pročitao: Tezenski gozd (šuma) 4, 5, 6 i putokaz da se grobnice nalaze lijevo, pedeset metara unutar šume. Koračao sam sa strahopoštovanjem.

Prema povijesnim podacima partizani su 9. svibnja 1945. zarobili ili od Engleza i Bugara primili 444.426 zarobljenika. Pridoda li se tomu i broj ubijenih u borbama s partizanima u pokolju do
15. svibnja 1945, po procjenama taj broj iznosi 536.883 osobe. Većina zarobljenika bili su Hrvati

Grobnica 4 promjera 5x5 metara ograđena je letvama s drvenim križem na kojem piše: 569 Dogoše, grobnica Tezenski gozd 4, grobište obilježeno 3. 10. 2017. domnevno vojaki NDH. Ispod natpis: Vlada Republike Slovenije za rešavanje vprašanj prikritih grobišč, novembra 2017. Sljedeća je grobnica 570 Dogoše, grobišče Tezenski gozd 5, također iste veličine i omeđeno letvama, samo je križ iščupan i naslonjen na letve. Treća grobnica, 571 Dogoše, Tezenski gozd 6, nalazi se na lijevoj strani puteljka, ima uspravan križ. Na svakom su križu natpisi kao na križu prve grobnice.

Dok sam bio zaokupljen grobnicama, nisam se obazirao na mjesto, nisam bio svjestan da je to šuma Tezno. A kada sam postao svjestan što je ona, više sam se zagledao u stabla borova, hrastova, grabova, smreka, od kojih su neka išikala visoko u nebo, a na nekima su stršale osušene grane.

Dan je bio prohladan i prekriven tmurnim oblacima, a između neba i stabala pirkala je svježina proljeća i širio se vonj šumskoga humusa, na kojem je rasla paprat i nisko raslinje. Zemlja na kojoj je izraslo to bilje zemlja je natopljena krvlju ubijenih zarobljenika, projurilo mi je mislima, dok je tišinu šume narušavala buka automobila s obližnjih prometnica.

Iz šume sam izašao tiho, pazeći da ne uznemirim tišinu mrtvih i zaputio se u groblje, do kosturnice izgrađene u obliku kocke, koja uvis s četiri piramidalna trokuta ne završava oštrim vrhom, nego u mramor urezanim križem. Na zapadnom dijelu mramornoga kubusa piše: Mrtvima v spomen, živima v opomin, a na istočnoj strani: Pobitim po 9.5. 1945., Maribor 1990. Sjeverno je od kocke Grobnica vojakov, leta 1945 izvansudno pobitih na Teznu. Jugozapadno je od kosturnice mrtvačnica na čijim se vanjskim stupovima nalaze fotografije najljepših i najpoznatijih svjetskih groblja. Sve skupa natkriva tišina, koju ne čuje samo onaj tko je ne želi čuti.

Dalje na istok, prije dijela groblja s grobovima i obilježjima građana Maribora, na lijevoj strani prema šumi Tezno označeni su ostaci pretraženoga tenkovskog rova Tezno. Rov je grobnica tisuća i tisuća ubijenih zarobljenika raznih vojski više nacionalnosti. Najviše je ubijeno Hrvata, po nekim procjenama čak sedamdeset tisuća. Za sada je iz rova ekshumirano i pokopano 1179 žrtava. Njihove kosti nađene su u sedamdeset metara rova duga oko šest kilometara, od kojega je, iako to nije istraženo, samo jedan kilometar grobnica. Na dužini tog kilometra, pretpostavlja se, nalaze se kosti više od 15.000 ubijenih žrtava. Likvidirali su ih bugarski partizani i četnici, koje je general Kosta Nađ preodjenuo u partizane, napisao je Roman Ljeljak u knjizi Maribor: najveće stratište Hrvata.

Stupivši na taj dio osjećao sam se jadno, prožimali su me srsi, činilo mi se da me sa svih strana i dubine zemlje promatraju mrtvi, da čujem vapaj golih zarobljenika prije trzaja nožem po grlu, prije pucnja u tijelo ili udarca čekićem u lubanju. Zemlji me pritiskala neobjašnjiva težina, kao da je tražila da se prignem do sama tla kako bi osluhnuo tu zemlju krvlju natopljenu i smrću nagnojenu. Kao da mi je govorila da samo tako mogu čuti ubijene zarobljenike, među kojima su nađeni i kosturi majki s kostima nerođene djece u utrobama.

Spomen-park Dobrava dostojanstveni je poklon žrtvama rata, povezuje sva ratna grobišta na mariborskom groblju, ali i sva poznata i neotkrivena grobišta diljem Slovenije. Osim ovoga, do sada i najvećega grobišta, malo je putova i mjesta kroz koja su prošle kolone zarobljenika, a da za sobom nisu ostavile grobnice. Dok se vozim u Celje, Laško i Hudu Jamu, prolazim mjesta ili putokaze u mjesta masovnih smaknuća: Slovenske Konjice, Špitalič, rudnici i jame doline Sveti Ivan kod Slovenskih Konjica, zatim putokaz u kartuzijanski samostan Žiča... I na autocesti kod Celja otkrivene su mnoge grobnice... Jože Dežman, predsjednik Državne komisije za otkrivanje prikrivenih grobišta Republike Slovenije, tvrdi da se na području Slovenije, u do sada otkrivenih 750 masovnih grobišta, nalaze kosti više od pola milijuna ubijenih. Užasno!

Druga postaja mojeg putovanja tragom marševa smrti jest Huda Jama, odnosno rudnik Barabarin rov, ali to ostavljam za drugi dan. Prvi mi iscrpio moć prihvaćanja užasa i racionaliziranja postupaka titovih egzekutora. Kako ne žurim u Laško, u čijoj se blizini nalazi Huda Jama, svratio sam u Celje da predahnem. Sjeo sam u kafić, naručio kavu i promatrao lica ljudi, na kojima nije bilo ničega što je mene traumatiziralo. Ni uvečer u prenoćištu, tradicionalnoj slovenskoj gostilni u kojoj se gosti časte domaćim specijalitetima i pjevaju, nije bilo ničega što je mene mučilo. Vjerojatno je tako i bolje. Bez toga se bezbrižnije živi i lakše spava. Zato poslije večere i kratkih informacija o lokaciji Hude Jame, koje mi je dala vlasnica gostilne, nisam čitao ništa od ponesenih knjiga koje su pisali o partizanskim zločinima.

Barbarin rov

Ujutro su me probudile zrake sunca i vedar dan. Bez žurbe sam doručkovao i krenuo put Barbarina rova. Rekli su mi da se vozim cestom prema Celju, a onda na kraju Laškoga skrenem lijevo. Nakon skretanja, kako ne bih lutao i zalutao, upitao sam starca koji je šetao psa kako do Hude Jame.

– To vam je jednostavno. Na prvom križanju skrenete desno i tom cestom vozite do Gornje Rečice i putokaza na kojem piše Huda Jama. Vi ste iz Zagreba?

– Da, novinar.

– Grozno je to sve što su partizani radili sa zarobljenicima.

– Sjećate se toga?

– Ne, ali su mi pripovijedali roditelji.

Slijedio sam naputke i ubrzo se našao kod putokaza Huda Jama. Nakon nekoliko kuća i blage uzbrdice cesta je išla ravno do derutne dvokatnice, gdje se račvala; lijevo se penjala među kuće, a ravno, između kapelice na lijevoj strani i kućice na desnoj, vodila do rudnika Barbarin rov. Auto sam ostavio na parkiralištu prije kućice na desnoj strani i nekoliko trenutaka ostao u autu vrteći u mislima televizijsku snimku više od 1.410 kostura pronađenih 2008. u polovici toga rudniku. Ni sada ne znam je li to bio strah ili nevjerica da sam pred masovnom grobnicom ratnih zarobljenika čiji su kosturi i mumificirani ostaci putem televizije obišli i zgrozili cijeli svijet.

Kada sam ipak izišao iz auta, prvo sam osluhnuo tišinu, koju je remetilo klokotanje vode što se s brda slijevala u kanalić ispred kapelice s oltarom do kojega se uspinju betonske skaline. Kapelicu je sagradilo i uredilo Društvo zamolčanih grobov. Oltar kapelice zagrađen je željeznim vratima od zašiljenih rešetkastih šipaka. Na oltarnoj slici patničko je lice Majke Božje, a poviše Nje križ s raspetim Kristom. Sve upućuje na to da se rijetko koristi, vjerojatno samo o godišnjicama likvidacije i otkrića masovne grobnice.

Od kapelice do ulaza u Barbarin rov pedesetak je metara. Hodam nevoljko, osluškujući korake i tišinu. Ne čuje se cvrkut ptica. Ne dopiru ni glasovi iz obližnjih kuća. Gledam vrata i natpis Barb...a rov, a iznad 1902–1942. Što se više približavam željeznim vratima na ulazu u rudnik, iako je dan sunčan, sve mi više zebu ruke. Možda i zbog curka vode koji su tiho slijeva s lijeve strane ulaza u rudnik. Pred ulazom, s desne strane vrata, dominiraju ostaci triju lampaša u boji hrvatske zastave i do njih mali crveni lampaš, a iznad njih je kameni zid na kojem su poslagana drva, koja je prekrila zelena mahovina.

Približio sam se vratima ispred kojih je, možda desetak centimetara od vrata, ležao buket bijelih ruža omotan plavom vrpcom sa zlatnim hrvatskim grbom. Premda su mi vrata bila nadohvat, nisam ih dotaknuo, ali sam se kao u bunilu primicao desnoj strani vrata, gdje je izrezan otvor kroz koji se može poviriti u unutrašnjost rudnika. Kad sam došao dovoljno blizu i mogao poviriti, stao sam, kao ukopan. Pogledati unutra ili se vratiti? Premišljao sam se trenutak, dok me neka unutarnja sila nije natjerala da povirim. Kada sam povirio, istog trena iz nutrine rudnika začuo se huk praćen vonjem koji je bio mješavina memle i truleži, ali i neka smjesa mirisa koji vonjaju u mrtvačnicama. Povirio sam još jednom. Htio sam provjeriti hoće li se dogoditi isto? Možda je sve bio umišljaj. Ali dogodilo se isto. Čak je huk bio jači, a vonj intenzivniji. S osjećajem jeze požurio sam prema autu i još brže napustio prostor nastanjen dušama ubijenih zarobljenika.

 Kranjski narcisi i štajerska djetelina

rastu iz hrvatskih srdaca

   Antun Bonifačić, Simfonija