NOVA PRIJEVODNA PROZA: LISA GENOVA, JOŠ UVIJEK ALICE

U romanu Još uvijek Alice (prema kojemu je snimljen hvaljeni film s Julianne Moore u glavnoj ulozi, za koju je nagrađena i Oscarom) Lisa Genova (doktorica neuroznanosti kojoj je to prva prozna knjiga, izvorno objavljena 2007, a nakon koje je objavila još četiri romana) s fascinantnom uvjerljivošću dočarava emocionalno proživljavanje žene koja u pedesetoj godini počinje trpjeti simptome Alzheimerove bolesti. Autorica nas vrlo detaljno upoznaje s medicinskim aspektima Alzheimerove bolesti, objašnjavajući o kakvim je genetskim mutacijama riječ, a koje utječu na postupno smanjivanje mentalnih sposobnosti pacijenta, ali to ne čini suhoparnim nabrajanjem nego skladnom fabularnom razradom u obliku višekratnih razgovora junakinje s više liječnika. Žarište je na psihičkom suočavanju pacijentice s bolešću, na njezinoj borbi sa simptomima i pokušaju savladavanja bolesti, uz predočavanje faza osvješćivanja stanja kroz koje junakinja prolazi – od početnoga šoka, preko negiranja, ljutnje, samosažalijevanja i apatije sve do konačnoga prihvaćanja. Svaka od tih faza dugotrajan je proces, a svakoj od njih autorica pristupa usredotočeno, detaljno nam približavajući brojne aspekte neizlječive bolesti. Pritom dodatnom tragičnošću, ali i uz dozu ironije, pripovjednu liniju obogaćuje činjenica da je junakinja vrhunska stručnjakinja u području kognitivne psihologije, usko specijalizirana za lingvistiku, a upravo ta područja Alzheimerova bolest napada i razara.

Prev. Mirta Stantić i Anita Peti-Strantić,
izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2018.

Junakinja je majka troje odrasle djece, pa je uvjerljivo prikazan i njezin strah za njihovu budućnost, s obzirom da je riječ o genetski uvjetovanoj bolesti i da su veliki izgledi da će netko od njih također oboljeti. Nakon što im roditelji obznane činjenicu o majčinoj bolesti, dvoje od njih odmah se podvrgava testiranju (a uvijek drukčija, buntovna glumica Lydia to odbija) i nalaz pokazuje da kći Anna ima „mutaciju na presenilin-1 sekretazi“ i da će u budućnosti sigurno oboljeti. To Alice dodatno opterećuje osjećajem krivnje i optuživanjem sebe kao uzročnika buduće djetetove bolesti. Alzheimerova bolest zapravo razorno djeluje na identitet pacijenta, a Alicina borba za očuvanje esencije svoje osobnosti upisana je već i u naslov romana, koji sugerira njezinu borbu za što dulje održanje svoje ličnosti nepromijenjenom. Autorica iz priče ne izostavlja ni junakinjina muža, uvjerljivo dočaravajući njegovo teško nošenje s promjenama ženine osobnosti i ponašanja. Sugestivno je dočarana njegova prividna prevelika usredotočenost na karijeru, a što je samo jalov pokušaj zatomljivanja straha, koji ponekad ipak probija manifestirajući se u obliku bijesa, dok je u podlozi svega duboka ljubav i tuga. Dojmljivo je prikazana i junakinjina analiza odnosa drugih ljudi spram nje, s obzirom da je riječ o mentalnoj bolesti u slučaju osobe koja je profesorica na uglednom sveučilištu – pa se ona pita što će kod drugih ljudi u postupanju spram nje zamijeniti dotadašnje poštovanje, hoće li to biti sažalijevanje, dodvoravanje, sram, i kako će se ona nositi s promjenama tuđe percepcije? A zaključak je, nažalost, porazan, jer se pokazuje da čak i inteligentni, visoko obrazovani pojedinci (kolege, sveučilišni profesori) zaziru i nastoje zadržati sigurnu udaljenost od ljudi pogođenih mentalnim bolestima. Tako roman sadržava i dozu upozorenja, u smislu imperativne potrebe promjene načina percepcije duševnih bolesnika i odnosa šire i uže društvene zajednice spram njih.

Paradoksalno, ali autorica je uspjela roman začiniti i dozom suspensa; strukturiravši ga na način linearnoga nizanja opisa junakinjine svakodnevice koju prati progresivan razvoj bolesti čitatelj nesvjesno počinje iščekivati novu emanaciju simptoma bolesti. U svakoj situaciji u kojoj se junakinja zatekne recipijent očekuje očitovanje bolesti, u smislu onemogućenja junakinjina snalaženja u konkretnoj situaciji. Vrlo uvjerljivo dočarano je postupno pogoršavanje Alicina mentalnog stanja i smanjivanje kognitivnih sposobnosti, a stravična okrutnost te teške bolesti najviše do izražaja dolazi kad se počinju javljati vizualne i zvučne halucinacije, kad pacijentica, primjerice, čuje učestalu zvonjavu na vratima iako nitko nije pritisnuo dugme i kad joj se na podu pred nogama počinju ukazivati rupe koje joj onemogućavaju kretanje iako stvarnih rupa dakako nema.

U knjizi o vrlo teškoj temi i punoj emocija Lisa Genova uspijeva izbjeći patetičnost i uvjerljivo dočarava unutarnji svijet osobe pogođene bolešću koja svakodnevno upravo tu njezinu unutrašnjost razara i briše dio po dio njezine osobnosti, briše sjećanja, misli, onemogućava snalaženje u prostoru, prepoznavanje bliskih osoba, uništava vokabular i služenje govorom. Čitatelj je uspješno uvučen u vrtlog junakinjinih osjećaja, osjećaja žene koja postupno ostaje bez onoga što nas čini ljudima, jer ostaje bez sjećanja i uspomena, a njezine misli pretvaraju se u kaos. A misli, sjećanja, uspomene naša su bit, dok su koža, meso i kosti tek okvir, ambalaža, jer naše tijelo zapravo je posuda za misli; bez misli i sjećanja tek smo prazna ljuštura, prazna vreća kože. Sve to Lisa Genova opisuje na emocionalno vrlo sadržajan način, uspješno ostvarivši čitateljevu identifikaciju s protagonistkinjom, pa roman ne samo da je važan zbog mnoštva informacija o Alzheimerovoj bolesti nego je i vrlo uspjelo i snažno djelo književne umjetnosti.