Najbolji film godine

Kriminalistički film u nas preveden kao Dva lica zakona treći je u opusu američkoga redatelja, scenarista i skladatelja S. Craiga Zahlera. Dva prethodna, horor-vestern Ratna sjekira (2015) i zatvorski neonoir-triler Obračun u ćeliji 99 (2017) dobila su afirmativne kritičarske osvrte, iako zbog nedostatka šire distribucije ne i veći odaziv gledateljstva. Zahler nije samo filmaš – redatelj, scenarist, a katkad i snimatelj – već i romanopisac i glazbenik u raznim sastavima. Počevši od 2010. objavio je pet hvaljenih književnih djela, žanrovski varirajući između vesterna, kriminalističkoga i znanstvenofantastičnoga. Kao scenarist stvorio je pregršt predložaka za filmove, koji pak nisu prihvaćeni u holivudskome miljeu, pa se sam prihvatio i režije.

Vince Vaughn i Mel Gibson

Njegov je prvijenac dakle horor-vestern Ratna sjekira. Nastao u nezavisnoj produkciji, film spaja utjecaje klasičnih vesterna poput Tragača (John Ford, 1956), novijih vesterna, ali se okreće i hororu kakav je primjerice Brda imaju oči (Wes Craven, 1977). Uza zanimljiv glumački postav u kojem najvažniju ulogu ima Kurt Russell, film je to koji američke domoroce svodi na krvoločne divljake. Mjestimična izrazita brutalnost postala je tako dio Zahlerova redateljskog rukopisa. Pritom se Zahler nije libio organizirati filmsku građu u trajanju duljem od dva sata, definirajući precizno karaktere, njihov odnos s prirodnim zaleđem i sukob s Indijancima, stvarajući tako cjelinu djela koja postaje kvalitetnijim žanrovskim postignućem u posljednjih desetak godina. No već se u prvijencu Zahler definirao kao autor tzv. sporogorećih filmova, odnosno onih koji ne žure sa zapletom i raspletom, već gledatelju ostavljaju prostor za dugotrajnije razmatranje fabule i vode do dinamičnoga završetka.

Zanimljivo je da film Obračun u ćeliji 99 jednaka trajanja kao i prvijenac – 132 minute. Nasljedujući tzv. eksploatacijske filmove, odnosno ostvarenja koja na eksplicitan i često neprofinjen način koriste naklonost gledateljstva prikazima nasilja ili seksa, Zahler je pametan autor te ne ostaje na pukoj senzaciji i film ipak zasniva na slojevitijem zapletu i likovima koji nadrastaju arhetipove, dok je Vince Vaughn dojmljiv u ulozi središnjega lika.

Smješten u fiktivni američki grad, Dva lica zakona s lakoćom predstavlja nekoliko bitnih likova. U početnoj sekvenciji pojavljuje se mladi Afroamerikanac Henry Johns (Tory Kittles), povratnik iz zatvora čija je majka postala prostitutka, dok je mlađi invalidni brat zanesen videoigricama, a prijatelj Biscuit (Michael Jai White) uvodi ga u nove izvanzakonske poslove. S druge strane, dvojica su policajaca, Brett Ridgeman (Mel Gibson) i Anthony Lurasetti (Vince Vaughn), zbog nasilnog postupanja pri uhićenju dilera pod suspenzijom, a snimka je događaja dostupna i u medijima. Ridgeman je nekadašnji partner šefa Calverta (Don Johnson), njegova supruga (Laurie Holden) bivša je policajka koja pati od teške bolesti, a kćer adolescenticu često napadaju vršnjaci Afroamerikanci tijekom povratka iz škole, pa ogorčeni policajac uz pomoć kolege planira od nekog kriminalca oteti novac. Kriminalac je Vogelmann (Thomas Kretschmann), čiji su suradnici neprestano pod krinkom, a tijekom pljačka banke pomažu im i dvojica Afroamerikanaca. Ne treba zaboraviti ni naizgled sporedan odvojak radnje s mladom majkom (Jennifer Carpenter), koja se tegobno vraća na posao nakon rodiljnog dopusta.

Jasna je ambivalentnost središnjih likova. Zorno su prikazane njihove životne okolnosti i razlozi prelaska granice iz zakonitog u kriminalno te, možda i začudno, može i suosjećati s njima. No kada se zaplet zahukta, gledatelj se nađe u poziciji nemoćna promatrača koji tek percipira krvave događaje. Pritom je Zahler dovoljno retoričan autor da mnogo toga i ne prikazuje, čime opet gledatelja navodi na promišljanje. A svakako to čini razradom društvenoga, rasnoga, osobnog ili žanrovskoga konteksta. Nenametljiva kritika društvenih postavki, rasizam ili natruhe seksizma uspostavljaju se znatno složenijima nego što se čini na prvi pogled. Autor neprestano postavlja pitanja, propituje moralne vrijednosti i stavove, raščlanjuje vrline, ali i nedostatke političke korektnosti, pa ako nam se učini da je zbog naizgled konzervativna stava zapravo politički nekorektan, on zapravo samo izaziva gledatelja na aktivan odnos prema prikazanoj građi.

Kritika ga uspoređuje s filmašima u velikom rasponu od Dona Siegela do Quentina Tarantina, kao i piscem krimića Elmoreom Leonardom, napominju da snima dobre trilere ali i koketira sa šundom, ali sigurno je da je Zahlerov redateljski prosede poseban. U suprotnosti s većinom naslova suvremenoga kriminalističkog trilera, Zahler se definira kao tvrdokorno tradicionalistički autor. Zagovarajući statičnu kameru, kadrove duljega trajanja, neprimjetnu montažu i oslonac o izvrsne dijaloge i razradu zapleta, u filmu trajanja punih 159 minuta izbjegava redundantnost i transparentnost, s lakoćom održava gledateljevu pozornost i tek u završnih dvadesetak minuta opažamo manje propuste ili nedostatak intenziteta.

Drama prepušta mjesto čistoj akciji, obrati su neočekivani, a likovi nastoje ostati živi pa oklijevaju u akcijskom djelovanju. Brutalnost je filma prigušena, mjestimice čak i neprikazana, pa je više osjećamo nego izravno gledamo, a ako je eksplicitna, dozirana je s mjerom. Kontrapunkt vožnji, zasjeda, scena u stanovima, obračuna i završnica gradi precizno razrađen filmski ritam.

Mel Gibson pokazao je da je, usprkos osobnim posrnućima, sposoban ostvariti sjajnu ulogu, jednu od ponajboljih u karijeri. Zahler i Gibson spretno se poigravaju glumčevim profesionalnim i osobnim statusom, a njegov lik potpomognut je i vrsnom izvedbom Vincea Vaughna kao kolege etičkoga habitusa koji prelazi granicu zakonitoga, ali ostaje dovoljno moralan da osjeća i krivnju zbog uskovitlanih zbivanja oko njega. Vaughn je glumio u prethodnome Zahlerovu filmu Obračun u ćeliji 99, ali i u Gibsonovom izvrsnome ratnom filmu Greben spašenih (2016). Čim je pročitao scenarij, Gibson je pristao sudjelovati u Dva lica zakona, filmu koji redefinira modele tzv. buddy-buddy-filmova. Krimiće 1980-ih obilježavala je pripadnost različitim rasama središnjih likova, počevši od 48 sati / Zavjera u San Franciscu (Walter Hill, 1982) ili Smrtonosnog oružja (Roger Donner, 1987, upravo s Melom Gibsonom), dok je ta koncepcija u ovome filmu nenametljivo dvostruka. Ridgeman i Lurasetti su bijelci, policajci koji će zbog suspenzije prekršiti i zakon, a neizravno Johns i Biscuit su Afroamerikanci koji su zakon već prekršili, a njihovo prijateljstvo je usprkos stradanju jednoga od njih očuvano međusobnim poštovanjem i integritetom. Uz evokativnu filmsku fotografiju Benjija Bakshija, sklonost zagasitom koloritu i chiaroscuru, neprimjetnu montažu Grega D’Aurije, raspoložen glumački postav i ugođajni soundtrack, treći je film u redateljskom opusu S. Craiga Zahlera Dva lica zakona, usprkos manjim nedostacima, vrlo dobar, čak i odličan, impresivno djelo široka konteksta i autorskoga prosedea, među najboljim američkim ostvarenjima prikazanim dosad ove godine u nas.