Međugeneracijska nadahnuta suigra

Uvjerljiv izvođač u vodvilju onaj je koji će i publiku povući sa sobom preko ruba“, navodi John Cleese u Kako napisati savršen vodvilj, ističući kako se bez obzira na veliku britansku ostavštinu Michaela Frayna, Alana Ayckbourna, Joea Ortona i Alana Bennetta uvijek najradije vraća Georgesu Feydeauu, piscu pariških bulevarskih pozornica tijekom belle époque. Njegova čvrsta dramska struktura s mnogobrojnim zapletima i raspletima razuzdana lunaparka natjerala je mnoge na svakojake scenske prilagodbe. U hrvatskim se kazalištima Feydeau igra od 1901, prirodna smrt njegovih podrugljivih humornih aluzija nastupila je nerijetko s više od pedeset izvedbi, a za to je između ostalih vjerojatno najviše zaslužan njegov vjerni predvoditelj i redatelj Vladimir Gerić. Samo se snažno lokaliziran Gospon lovac Teatra u gostima u Gerićevu prijevodu i režiji Božidara Violića igrao gotovo dvije stotine puta. Riječ je o ondašnjoj vrtoglavoj brojki, dok se danas u vremenu sve većeg štancanja repertoara i disperzivnosti publike troznamenkasti broj izvedbi čini još teže dosežnim.

Uvjerljivi ansambl / Foto HNK u Osijeku

HNK Osijek i Feydeau također imaju povijest. Buba u uhu (La Puce à l’oreille, 1907) na sceni se pojavljuje 1974, kada je ravnatelj Drame Božidar Smiljanić, a redatelj mlađahni Radovan Grahovac. Predstavu je nagradilo strukovno udruženje, no nije dugo zaživjela na sceni. Predratne okolnosti drugoga postavljanja 1989, kada je ravnatelj Drame bio Milenko Ognjenović, brojčano su nešto nadmoćnije, no naglo prekinute. Te su izvedbe historiografski podsjetnik na nekadašnju otvorenost, bogatstvo razmjene predstava i uglavljivanje repertoara na tzv. glumačkom kazalištu. Zadnje sezone HNK-a u Osijeku teško možemo nazvati uzbudljivima. Rizika nema, i to nije stvar samo manje ili zaboravljene sredine, nego i nedostatka vizije na repertoarnoj razini čitave zemlje uz neizbježne iznimke. Stoga od komedije lakih nota Buba u uhu, posljednje ovosezonske osječke dramske premijere, nisam očekivala mnogo. I neizmjerno mi je drago što sam se prevarila.

Redatelj Jasmin Novljaković Feydeauov vragometni teatar interpretativno ostavlja u shemi atrakcija te mnogobrojnih općih mjesta na tragu početka 20. stoljeća razvidnih u kostimima Jasmine Petek-Krapljan i scenografiji zakretne pozornice Saše Došen. Vodvilj je to stalnih nesporazuma i kratkih spojeva, vrtoglava ritma i lakoće, u kojem je najvažnije da sve izgleda nevjerojatno nonšalantno, dok se osobe i publika stalno na neki način povlače za nos i preko ruba. Furiozna zbivanja na sceni zahtijevaju preciznost i vještinu, kao i iznimno važnu suigru čitava ansambla. Uvjerljivost ansambla važna je i za funkcionalnost kreiranja dosljednih laži na sceni, stoga bi gluma trebala biti majstorska i raznolika, puna pretjerivanja, ali i suptilnosti u gegovima i jezičnim dosjetkama.

Buba u uhu od početka ima problema s ritmom jer se tromim, nešto sporijim otvaranjem gubi dio nužne komičke iracionalnosti, za koju su zaslužni i ponešto neujednačeni glumački dosezi. Miroslav Čabraja u dvostrukoj ulozi impotentna supruga Victora-Emmanuela Chandebisea i pijana sluge Posha, te Antonio Jakupčević kao Camille Chandebise, njegov nećak s govornom manom, od početka uštimavaju ritam. Obojica su prepredeni bez obzira na fizičke nedostatke te iskorištavaju svaku priliku za zadovoljavanje vlastitih opsesija. Čabraju karakterizira takav humorni tajming i fejdoovska suludost, ali u ovoj izvedbi i akrobatske vještine, da se može ustvrditi kako glumački uistinu razumije i osluškuje narav suvremene domaće komike. Jakupčević govori, a jedva ga razumiju bez obzira imao on ili nemao čarobno nepce. Što je njegov napor veći, to su reakcije sugovornika bizarnije, a smijeh u publici jači. Ulogu izgrađuje na trzajima i tikovima, oblikujući uvjerljivu karikaturu.

Svaki od mnogobrojnih likova na sceni pokazuje znakove neuroze – od supruge koja se vječno dosađuje pa traži dokaze nevjere Raymonde Chandebise (Tatjana Bertok Zupković), principijelne prijateljice Lucienne (Sandra Lončarić), njezina do zuba naoružana supruga Carlosa (Aljoša Čepl), vragolaste sluškinje Antoinette (Selma Mehić), njezina supruga rogonje Etiennea (Lino Brozić), doktora koji prezire i nagrađuje pacijente (Vladimir Tintor) do prostodušna šmekera (Vjekoslav Janković). Na mnogobrojnim smo društvenim razinama dosad pokazali kolapse zajedništva, stoga iako je ova Buba u uhu prije svega zabavljačka, barem je u kazalištu pokazala kako je moguća i poželjna nadahnuta suigra više generacija. Nadam se da to obećava i neku svjetliju budućnost HNK-a u Osijeku.