Meštar ud versi

O istarskom i hrvatskom pjesniku, pripovjedaču i putopiscu Tomislavu Milohaniću pisala sam u Vijencu u više navrata, uvrstivši te književne oglede u knjige svojih književnih kritika Vijenac odabranih (2013) i Umjesto samoće (2014). „Smjeran poetski kanat“, naglasila sam u knjizi PS. Dodir svjetlosti (2009), a na „vitalnost istarske čakavštine“ upozorila u knjizi Deštini i znamenja (2011). U tim knjigama pjesnik ostaje dosljedan svojim poetskim vizurama. Nadasve mu na srcu leži prelijepi istarski krajolik i opčinjen je mirisima djetinjstva. Ono što je pjesnik Milohanić postigao u spomenutim knjigama autentične su pjesničke čakavske sintagme, koje bez patetike vizualiziraju svijet, odabran i nadasve blizak. Pjesnik, dosljedan humanom fideističkom poimanju svijeta, altruistički promiče svoju dobrostivu privrženost dobroti i radosti življenja.

Izd. Istarski ogranak DHK, Pula, 2018.

U osebujnoj knjizi Frkalas razvija čakavski senzibilitet u jednostavnosti zavičajnoga, gotovo panteističkog viđenja i naslovi njegovih ciklusa kazuju upravo to: Frkalas i piferin, Milo blago, Odori ditinstva, Navadne i užance, Divertimenti i gušti, Život-grda cip ma je lip. Već sam naslov zbirke Frkalas, što će reći zgubidan, vjetropir, vragolan, oduhovljuje autorovu težnju da istarska bašćina progovori i drugim glasom, koji nije samo tjeskoba svakodnevice, već istinsko radovanje životu u kojem dominiraju mirisi djetinjstva, lakokrile uzance i gušti, riječju: radosna spoznaja kako je Život ipak lijep: „po svoj se hiži / širi odor kunje / z noninega armaruna“ (Odor kunja). Osebujan miris dunja s bakina ormara i majčin žamak (svježi sir, skuta) metafore su autorova djetinjstva: „S tin žamakon / mati ditinstvo pogladi / lipotu procidi / draginju zagladi“ (Žamak).

Posebnost Milohanićevih čakavskih stihova doživljavamo u kratkoj, zgusnutoj formi koja se mjestimice približava specifičnoj haiku-formi, a znatan broj pjesama razvija se vrtoglavim ritmom poskočica-tanca, u kojem se izmjenjuju daktili, a ponajviše nemirni, muzikalni jamb. Tako Milohanićevi čakavski versi ulaze u čakavsku bašćinu, u kojoj osluškujemo Nazora i Dragu Gervaisa s kvarnerskih prostora.

Pa dok Gervais skladno niže „koračić kot vrapčić / gotov je stari mladić“; Milohanić mu razigrano kontentava „obrve na kosirić / mistaći na špic / nastrhureni petešić“ (Superbin). Naš autor živahno slijedi svoga frkalasa i niže zvonke pjesmice poput Skuje na bragešah, Baštardo, Moj boškarin, Dite i črno janje, Zabjena kunja na šufitu, Tri bote za ča, Maća ud vina na košuji, Istarski pršut, Didov teštamenat. I tako Milohanićeve beside, njegove zaigrane riči letidu / kako sve ćapat? I uopće, kako ih uhvatiti uz frkalasa koji „kuhan i frigan (…) Stija bi zajahat babin pas / birikin i frkalas“.

A nije lako zajahati dugu („babin pas“), za to se hoće vraško umijeće, meštrija.

Čakavski idiom u zbirci Frkalas nije baš transparentan, jasan, zato je u zbirku znalački uvršten rječnik da se dobrodošli čitatelj snađe u mnoštvu talijanizama, koji su se nadahnuto „upleli“ u dinamičke rime i autentični istarski kanat: „ u nezarižen spečen kustanj / tri dane sta san cito / u srid dana vidja / zvizde (Kustanja). Tomislav Milohanić iz Rapavela ovom nadahnutom čakavskom zbirkom postao je meštar ud versi. A kako „na trs / lozu / se cipi“, tako se „kroz življenje život tvoj / moj / cipi grda cip“, pa će pjesnik nestašno poput frkalasa zaključiti: „da mu ne naudin / ma je lip“ (Cip).