Karte …

Karte i kartice, marke i markice, igre i igrice, škole i školice, maske i maskice. Još jedna razlika između oblikom umanjenice i osnovne imenice. Poštanske i nekoć njemačke bile su samo marke, ne i markice, koliko god danas poluškolovani počeli govoriti i za poštanske pristojbe markice, a za negdašnju dječju igru škole školica. Trtljanja pak po računalima i sličnim napravama zovu igrice, premda su to igre, a igrice mogu biti razna prijetvorna ponašanja, npr. političke igre i igrice, dakle smicalice. Da se osnovna riječ i njezina tek oblikom umanjenica ne mogu značenjski zamjenjivati, jasno je. Filatelisti ne skupljaju nikakve markice (što može biti npr. znak plaćene članarine u nekim društvima) nego poštanske ili taksene marke i dr. I dječju igru školice nekoć smo zvali škola (igrati se škole), no danas bi me gomila zacijelo nadglasala i rekla da se to odvajkada zvalo školica (ja ću ustrajno poput Galileja reći: ipak se prvotno zvala škola).

Tako je i s kartama i karticama. Danas ću se baviti kartama, a u sljedećem broju karticama. Karta, tal. carta, lat. charta, grč. khártēs, znači papir, spis, listina, dokument, papirusov list ili svitak. Riječ papirus preuzeta je iz Egipta, no nije jasna postanja. Papirologija pak nije danas više ono što je dosad bila: pomoćna povijesna znanost koja se bavi proučavanjem sastava, podrijetla, starosti, izradbe i vrsta papira. Dohvatili su je se i učeni i nazoviučeni, pa papirologija takvima znači skupljanje kojekakvih dozvola (još u papirnatu obliku) za gradnju, adaptaciju kuća, dokumenata za dobivanje zajma, državnih poticaja, stipendija, upisa u škole, potvrda o stručnoj spremi itd. Znanstveni krugovi, pod utjecajem engleskoga, priklanjaju se i novom značenju papira (Na simpoziju je imao papir o štetnosti otpada), a misli se na izlaganje, referat. Zašto tako (izlaganje, referat, priopćenje) nije moglo i ostati, ne znam.

Od povijesnoga dokumenta Magna Charta Libertatum o feudalnim povlasticama, koji je 1215. potpisao engleski kralj Ivan Bez Zemlje, do raznih karata, kartona, kartica, kartašnica, čartera i korneta vuče se korijen iz istog izvora.

Kad putujemo autom, biciklom, pješice po prostranstvima svijeta, kontinenata, regija, gradova, ravnamo se po kartama u određenom mjerilu. One nas vode da se ne izgubimo. U pješačkoj orijentaciji često vrijedi i ona: kartu čitaj, a seljaka pitaj, no uvjerila sam se kako naš narod ne zna uvijek što je lijevo, a što desno (naravno, u prostornom smislu), pa to i nije pouzdano. Idemo u kino, a na ulazu biljeter traži kartu, ulaznicu. Danas su kina uglavnom prazna, no nekoć je bila velika navala na filmske predstave, pa se tražila i karta više, kupljena ispod ruke kod preprodavača (švercera, tapkaroša), koji su znali pokupovati cijele buntove karata i na njima zarađivati. Sada se karta više traži još kadšto za važnu nogometnu utakmicu, no i to sve rjeđe jer su kontrole strože, pa se na ulaznicu upisuje i broj osobne karte, iskaznice ili legitimacije s osobnim podacima.

Tek smo sjeli u vlak ili autobus, a kondukter traži voznu kartu, jednosmjernu ili povratnu. Isto rade i kontrolori u gradskom prometu (Karte na pregled, molim). Članska karta potvrđuje pripadnost nekoj organizaciji. Dok su se ljudi još htjeli ponašati u skladu s društvenim pravilima, posebnim su omanjim kartončićem s otisnutim imenom i prezimenom (kasnije su dodani još neki podaci), posjetnicom (vizitkartom), najavljivali svoj dolazak, privatno ili poslovno. No i toga su se kartončića dohvatili novi primitivci, pa on danas iz takvih usta sve češće izlazi kao podsjetnica. Takvi žele podsjetiti na sebe, a ne obavijestiti koga o svojem dolasku. S druge strane, za taj isti kartončić govore i vizitka, što s posjetom, vizitom, dakako da ima veze, ali s podsjećanjem nema.

Još uvijek s putovanja napišem poneku kartu, kartolinu, dopisnicu, razglednicu, premda me to stavlja na sve veće muke. Teško sastavljam kartu s markom jer se ne kupuju na istim mjestima, pa nama starinskima treba taj običaj otežati da konačno od njega i odustanemo. Uspjet će.

No od svih karata najčešće su one igraće. E, tu se već, osim zabavi, približavamo i porocima. Vrag je kad se spoje novac i mahnita strast. Kadšto nam ide karta, krenulo je s dobicima, no karta Marta brzo se okrene, pa ako bacimo sve na jednu kartu, možemo lako prokockati sve što imamo. Igrati na dvije karte pomalo je ziheraški, želimo dobiti na jednoj ili na drugoj strani, no češće gradimo kule od karata, zanosimo se nerealnim planovima. Ako pomiješamo čije karte, nećemo se dobro provesti, jer to znači da ćemo komu pokvariti planove i pomrsiti račune. Možeš ti onda i otvoriti svoje karte, govoriti otvoreno, tko će ti vjerovati? Zato igraš na posljednju kartu, izlažući se opasnosti i riziku, a sve s nadom u bar neku dobit. To je često put bez povratka koji rješava metak u glavu (vlastitu). I Puškinov kockarski rastrojen junak Herman iz Pikove dame nehotice ubija staru groficu želeći od nje doznati tri dobitne karte (trica, sedmica, as), no izdala ga je upravo pikova dama iz rukava. U operi Carmen karte su podarile glavnoj junakinji lijepu pretkazujuću ariju („najprije ću ja, zatim će on u smrt“, tim redom: Carmen pa José).

Kartaške igre za novac odvajkada su na zlu glasu. Protiv njih se podizalo sijaset zabrana, no nisu iskorijenjene. Naprotiv, gatanja su ih učinila još popularnijima. Razvio se pravi hazardni biznis, koji nikad ne upada u krizu. Hazard, fr. jeu de hasard, a ovo iz ar. az-zahr, znači igraća kocka, što prelazi u opasnost, pogibelj, rizik. Hazardirati i znači staviti sve na kocku (kockati se), pa što sreća donese. Ni jednom kockaru nije donijela ništa dobro. Ne znaju stati.