Junaci kozmičke pravde

Izd. Fraktura, Zagreb, 2018.

Zoran Malkoč, autor opsegom malena, ali zapažena proznog opusa – romanā Kao kad progutaš brdo balona (2004) i Roki Raketa (2014) te zbirke priča Groblje manjih careva (2010) – javlja se drugom knjigom kratkih priča, naslovljenom Umro Supermen. Nova je Malkočeva zbirka obujmom gotovo identična prvoj: sadrži trideset tekstova (prema 26 u prethodnoj), a srodnost s njom pokazuje i mjestom (Nova Gradiška) i vremenom zbivanja radnje (kraj 20. i početak 21. stoljeća, s analepsama u pripovjedačevo djetinjstvo). Odatle se mogu naslutiti i tematske bliskosti – ratne i tranzicijske priče, mijene i atmosfere maloga provincijskoga grada i sudbine ljudi u novim okolnostima. Naravno, Malkočeva Nova Gradiška prerasta u simbol: priče koje se zbivaju u tom gradiću čine ga Hrvatskom u malom, a u pojedinačnim ljudskim sudbinama, koliko god individualiziranim, često vidimo i detalje vlastitih života.

U pričama zbirke Umro Supermen Malkoč se uglavnom služi pripovjedačem u prvom licu jednine. Najčešće je to Student, istodobno i lik predočene literarne zbilje, koji u priči Posljednje nevino ljeto kao osamnaestogodišnjak sprema prijemni i želi „što prije završiti filozofiju i komparativnu“, a u priči bližoj sadašnjem vremenu, Doktor Šamanović gleda me s prozora, legitimira se gotovo izravno kao autorski pripovjedač. Pojedini likovi javljaju se u više priča, gdjekad tek usputno, a u nekima preuzimaju važne, ključne uloge: šef Gradskog sekretarijata za obranu Garac, najveći pokvarenjak iz „bivše ekipe“ Ćuko, nastavnik glazbe Todorović, medicinska sestra Mirjana i niz drugih. Kad se čitatelj zanese, ima kadšto osjećaj da nije zapravo u kratkoj priči, nego u romanu. Na taj dojam vjerojatno utječe i autorova odluka da u kompozicijskom ustroju zbirke grupira pojedine likove ili teme, ili priče poveže vremenom u kojem se zbivaju opisani događaji. Tako se prve četiri priče odnose na događaje iz naratorova djetinjstva, priče Regrutacija i Garac govore o „kretenu koji pati od viška ozbiljnosti“ (revni vojni referent JNA), tekstove Smrt na vratima i Plastični kazališni dalekozor združuju dva pojedinačna odnosa prema istom liku...

Prva Malkočeva zbirka priča ima u naslovu groblje, druga umro – teške riječi koje izazivaju neugodne, mučne osjećaje. Ne vjerujem da su dvije autorove priče slučajno „posudile“ svoje naslove dvjema knjigama; one doista, na simboličan način, sublimiraju temeljni piščev doživljaj vremena i zbivanja opisanih u većini njegovih priča. U isto vrijeme, bilo bi daleko od istine tvrditi da je riječ o isključivoj atmosferi destrukcije i depresije i da tu nema ničega što bi otvaralo neke bolje perspektive i ljudskiji život, makar se u prvi mah ti napori činili teško ostvarivi ili uzaludni. Uvodna priča Umro Supermen govori zapravo o trima smrtima, koje su lančano povezane, ali iz vizure dječaka/pripovjedača one se doimaju kao nešto nespojivo i kao teška nepravda. Dječak gleda film o Supermenu, ali se u jednom trenutku projekcija prekida, uz obavijest razočaranoj djeci da je „umro drug Tito“; potom se dječak/narator, koji želi nastaviti gledati film jer je „pošteno platio kartu“ i „baš ga briga za Tita“, naganja po kinu sa starim kinooperaterom, kojeg u jednom trenutku izdaje srce. A smrt „čika Zdrave“, čarobnjaka koji je stvarao filmsku čaroliju, značila je istodobno i smrt Supermena.

I u ovoj Malkočevoj knjizi ima nekoliko priča u kojima se javljaju različite inačice „izvršitelja kozmičke pravde“, omiljena, u neku ruku i dominantna piščeva motiva. Tako se u priči Njezino veličanstvo svinjska guzica, napisanoj u ironijskom tonu, glavni junak Student susreće s optužbom da je ukrao šunku. On, međutim, ima drukčiji pogled na stvari i spreman ga je dosljedno braniti. Ne sjeća se da je šunku doista ukrao (bio je pijan), ali ako i jest, to je ne samo zato što je bio gladan nego i zato što je morao biti izvršiteljem kozmičke pravde. Nije ju ukrao od sirotinje, nego od nekoga tko je nezasluženo posjeduje („šunka s mrljom i prljavim podrijetlom“). A muž gospođe koja ga optužuje „usro se kad ih je nadletio avion“, i on je „to svoje govno pretvorio u unosnu državnu rentu, iako mu je to govno jedino što je dao domovini“. Vrhunski stolar Pavlić, protagonist priče Ne zajebavaj se s umjetnošću, doživio je prosvjetljenje: prestao je proizvoditi po tuđim „taštim željama“ i, kao „umjetnik drveta“, počeo izrađivati čudesne komade pokućstva. Kad je bogati rođak zatražio da odustane od nekih završnih ukrasa koji mu se nisu svidjeli na naručenom namještaju, Pavlić je, braneći svoje shvaćanje umjetnosti, svjestan da će mu obitelj gladovati, motornom pilom izrezao sve što je napravio. Taj motiv provođenja „kozmičke pravde“ i dosljednosti varira se i u Plesaču na krovu, Smrti na vratima i nekim drugim tekstovima; suprotan je primjer priča Izbio sam mu to iz glave.

Priča Bela, ćao puna je dobra humora i fine ironije, Ćuko je priča o muljatoru i okrutnu čovjeku, u tekstu O ovcama, bravcima i malom majmunu Jovanu zrcale se naša tranzicijska vremena i brutalnost kućnog ropstva, Gej klab govori o jednom unaprijed propalu pokušaju, a u Ženama se, u malom, namiguje hrvatskoj Loliti. U zbirci ima i nekoliko priča koje sugeriraju elemente fantastike i nadrealističke detalje, kadšto s neproničnim značenjima ili mogućnostima različitih čitanja (Mileni je prevršio mjeru, Ubio si babu, Vječna igra ruku, Bebina noga).

U dobru dijelu tekstova zbirke Umro Supermen Malkoč ostvaruje visoku razinu pripovijedanja, potvrđujući ne samo spisateljski talent koji je najavio Grobljem manjih careva nego i čvrsto gradeći sebi mjesto jednog od istaknutih predstavnika naše suvremene kratke priče.