Istinska umjetnička uvjerljivost

Za Zagreb neuobičajeno olujna i kišna nedjeljna večer 12. svibnja nije spriječila brojne poklonike umijeća pijanista Rubena Dalibaltayana da se okupe u jedinstvenom ambijentu vizualno dojmljiva i za koncertne događaje novootkrivena prostora Hrvatskoga državnog arhiva na Marulićevu trgu kako bi čuli njegovo muziciranje u okviru ciklusa Pleyel Svetislava Stančića. Pogled na ukrašenu glavnu dvoranu lijepe građevine s brojnim detaljima u stilu art nouveau, koju mnogi od nas pamte kao mjesto učenja i istraživanja – dok je u zgradi još bila Nacionalna i sveučilišna knjižnica, na što i danas podsjećaju nizovi stolova i raspored stolaca, pa publika sjedi više kao na nekom radnom mjestu, a ne u klasičnoj koncertnoj dvorani – nedvojbena je dodatna vrijednost ukupnom umjetničkom dojmu. To se svakako odnosi na vrijeme prije neposredna početka glazbenog programa. No kada se, nakon voditelja Umjetničke organizacije Cristoforum, organizatora koncerta, pijanista Danijela Gašparovića koji je pozdravio publiku budući da je to bio posljednji koncert ove sezone, na frontalnom prostoru predviđenu za podij pojavio solist večeri, započela je glazbena čarolija isključivši svaku drugu senzaciju osim one akustičke.

organzator Danijel Gašparović / Snimio Stipe Kedžo

Armenski pijanist Ruben Dalibaltayan, od 2005. profesor klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, stekao je u Hrvatskoj u proteklih četrnaest godina ugled i veliko poštovanje ljubitelja klasične glazbe koji posebno pomno prate zbivanja na području pijanizma, i to u svakom obliku te djelatnosti. Rodom iz Erevana, došao je Dalibaltayan u Zagreb s već ostvarenim životopisom međunarodno priznata virtuoza s diplomama najuglednijih moskovskih glazbenih učilišta, Muzičke akademije Gnjesin, na kojoj je diplomirao u razredu Arthura Berngardta i potom magistrirao na Državnom konzervatoriju P. I. Čajkovski kao student Valerija Kastelskog, te s imenima pijanista kod kojih se usavršavao, Borisa Berlina, Lazara Bermana i Alexisa Weissenberga kao i s brojnim nagradama koje je donio u koferu, što je sve zacijelo poticalo na divljenje i bilo presudno za njegovo imenovanje na pedagošku poziciju u sredini koja je povijesno osjetljiva na pijanističku pedagogiju. Rezultati su poznati i, ako se spomenu samo pijanisti Ivan Krpan i Aljoša Jurinić kao njegovi studenti, pohvale se same nameću.

Ruben Dalibaltayan izvrsni je koncertni solist, pijanist čije su umjetničke sposobnosti doista vrhunske, potvrđuje se prigodom svakog susreta s njegovim muziciranjem, što se dakako ponovilo i na koncertu o kojemu je ovdje riječ. Glazbenik je odabrao dvije opsežne, mamutske partiture, Fantaziju u C-duru, op. 17 Roberta Schumanna u prvom i Sonatu za klavir u h-molu, S. 178 Franza Liszta u drugom dijelu večeri. Smjelo, samouvjereno i istovremeno istančana ukusa za glazbu koja povezuje dva romantična genija, dva umjetnička svijeta.

Ruben Dalibaltayan uranja u te svjetove sigurnim osjećajem za svaki detalj glazbenog narativa i za svaku pojedinost dugih ozvučenih priča kojima su velikani Schumann i Liszt – majstori oblikovanja glazbenoga protoka koji se razlaže poštujući klasične postulate, ali i inovativno donosi uvijek nova harmonijska i sadržajna rješenja – ostvarili dva pijanistička naslova dostupna samo onim interpretima koji su ih sposobni misaono i osjećajno doživjeti i izvedbeno tehnički ostvariti. Slušati Dalibaltayanove interpretacije zahtijeva stoga pristup potpuna povjerenja u njegov osobni doživljaj i spremnost da se pod njegovim vodstvom prepustimo glazbi čija je misaonost zapravo najiskrenija ispovijed i iznošenje intime skladateljskih genija koji su, i sami klavirski virtuozi, iz instrumenta znali izvući najzakučastije spojeve virtuozno, bravurozno isprepletenih zvučnih tkanja.

U ovom je osvrtu moguće spomenuti samo prstolomne trilere, guste sklopove koji upošljavaju sve pijanistove prste u nabujalim harmonijskim girlandama ili pak osamljene melodijske linije koje se razliježu u profinjenim pianima uvjerljive osjećajnosti, želi li se dočarati, ili barem onomu tko nije uživo čuo izvedbe o kojima je riječ pokušati verbalno opisati dojmove koje je postizao Ruben Dalibaltayan vodeći nas tijekom gotovo dvosatna muziciranja glazbenim svjetovima Schumanna i Liszta u njihovim antologijskim djelima na visoko profesionalan, pijanistički suveren i umjetnički iskreno proživljeni način. Publika mu je očito povjerovala te dugo, oduševljeno i uporno pljeskala, a pijanist, za kojega možemo slobodno reći da smo sretni da ga imamo u našoj sredini, zahvaljivao je dodacima, ostajući i dalje beskrajno skroman u gesti istinskog umjetnika.