Horor i naivni aktivizam

Kada bi nekim čudom neki poduzetnik dijelove Bijenala u Veneciji premjestio u zabavni park, u nekad popularne tunele strave i užasa, ne bi pogriješio. Ne bi pogriješio jer se velik postotak venecijanske ponude može etiketirati horor-spektaklom. Zbog sklonosti autora hibridima poput, primjerice, glomaznih autoguma optočenih lancima (Arthur Jaffa) ili činjenice što je virtualna tehnologija, kojom se dobar dio njih služi, općenito fokusirana prema dijaboličnim sadržajima. Od virtualnih crva (Ian Cheng) koji gutaju sve što im se nađe na putu do filmskih slikovnica (Jon Rafman) u kojima se junaci nadmeću u okrutnosti i dizanju praga gadljivosti u publike ispred ekrana. Sve se čini da su pioniri arhetipskoga, poput nadrealista i bitnika, mala djeca spram plejade umjetnika koju je britanski kustos američkog podrijetla Ralph Rugoff ugostio u gradu na vodi. Povijesne se gadosti ne mogu mjeriti sa spektaklom za koji se tražila propusnica više za tri dana prije službenog otvaranja Bijenala. Radikalizam iz vremena kada su tuneli strave i užasa bili popularni bio je, prije svega, eksperimentalne prirode. Kako u pogledu fizičkih ograničenja pojedinaca, tako i medija kojima su širili percepciju. Spektakl je dolazio ili nije, kao nuspojava. Danas je spektakl prije svega, a pomaknuta percepcija dolazi ili ne. Nakon šetnje venecijanskim lokacijama uglavnom ne dolazi, pa i zašto bi kada je proizvodnja dojma važnija od bilo čega što bi radikalno probijalo sferu iracionalnog. Inače opasnu sferu za aktivnog umjetnika koji želi društveni uspjeh i mora poštovati nepisana pravila političke korektnosti.

Skulptura-robot kineskoga tandema Sun Yuana i Peng Yu

Magla u Giardinima

Fantomi i čudovišta starog Burroughsa i ekipe s kraja 50-ih udomaćili su se u Rugoffovoj koncepciji, znatno više u njegovoj A-sekciji u Arsenalima negoli u B-sekciji u Središnjem paviljonu. (Uz neznatne iznimke američki je komesar ista imena predstavio u dvama različitim ambijentima, tvrdeći da artefakti iz njihovih atelijera pokazuju barem dva različita lica. Postupak je pravdao kao novost za Bijenale, koji već desetljećima sjedi na dvije stolice – međunarodnoj i nacionalnoj. Na licu mjesta prosječan će posjetitelj teško razmrsiti taj važan strateški doprinos.) Dakle, čudovišta u dvjema trećinama Arsenala uglavnom su ženskih ruku djelo. Primjerice, od uvećane lutkine kuće kalifornijske umjetnice Kaari Upson ili tjelesnoga teatra osakaćene Japanke Mari Katayame do betonskih kupki Lare Favaretto. Umjetnica iz Torina na ulazu u Središnji paviljon Giardina čak proizvodi maglu dok u unutrašnjosti drži zasebnu sobu u kojoj ponavlja obrazac Wunderkammere. Magla iz Giardina i betonski ljesovi u Arsenalu dio su iste priče, kao da su izašli iz kuhinje čudesnih kabineta. Rugoff u njima vidi razliku sve dok mu netko ne skrene pozornost i duhovito sugerira da ih gleda kao scenske rekvizite za još jednu priču o vampirima.

I nisu samo žene odgovorne za dojam užasa i apokalipse. Ima toga i među muškim sudionicima izložbe, ni nacionalni paviljoni ne zaostaju u sličnom nadmetanju. Ipak, ženski su prsti prisutniji u procedurama bijenalskih bizarnosti. U francuskom paviljonu Laure Prouvost će na krhotinama Idealne palače poštara Chevala promovirati postapokaliptični arhipelag. (Bizarno je to što se satima čekalo na ulazak u paviljon – sa strane, kroz grmlje i drveće.) Ni prvi susjedi koje zastupa Britanka Kathy Wilkes ne zaostaju po opskurnom štimungu. (Bizarno je to što organizatori paviljon opisuju kao mjesto odmora i kontemplacije, premda u središtu jedne od soba stoji rahitična ženska figura bez ruku. Nekoliko metara dalje njezine ruke rastu iz poda.) Austrijski paviljon je rubni u Giardinima, no njegova se zvijezda služi klasičnim ženskim alatima u provokaciji sterilnoga društva. Renate Bertlmann izdanak je društvene klime koja je iznjedrila perverzije tipa Sacher-Masocha, Reicha, Freuda, Hermanna Nitscha, bečkih akcionista...

Modeli morbidnih stanja

Ako je prije dvije godine Francuskinja Christine Macel u Veneciji promovirala švelje, poganske običaje i povratak prirodi, Amerikanac je lažnom kletvom (Dabogda živjeli u zanimljivim vremenima) otvorio Pandorinu kutiju. Iz nje mile lažni proroci i apokaliptične panorame, virtualno generirane. Prednjače majstori horora poput Alexandre Bircken – u Arsenalima je povješala ispuhane ljudske figure, u Giardinima je motocikl pretvorila u mehaničkog invalida. I ona je primjer da Rugoffove sekcije nisu od dva različita lica. U poljskom paviljonu Roman Stańczak izokrenuo je unutrašnjost privatnog aviona prema van. Nedavno je zagrebačka Galerija Forum ugostila Miru Glavurtića, pisca i umjetnika koji slične objekte smatra demonskim inventarom.

Burroughsovi demoni poput fuzije pisaćeg stroja i crva iskustveni su eksperimenti, dok Rugoffove sekcije tek ilustriraju modele morbidnih stanja. Oni su posljedica naivnog aktivizma koji protežiraju vodeći muzeji Zapada. Umjetnici su sve više statisti unutar agende za skorašnje društvo marioneta i prijetećih strojeva. Kineski tandem Sun Yuan i Peng Yu opasne je strojeve zatvorio u prozirne kaveze, u objema sekcijama. Domaćinski ugođaj prethodnog Bijenala bio je, čini se, uvertira u njegovo drugo lice. Možda je to razlog zašto Amerikanac priča o dvama licima svojih gostiju. Štoviše, protetičke instalacije i objekti nekih sudionika središnjice već su mala mjera transhumanoga društva. Modna reportaža Njujorčanke Martine Gutierrez među manekenima-lutkama pokazuje da ona već uživa u društvu bez svojstava.