Čudesni izum

Ako nas je više od pola stoljeća popularne glazbe nečemu naučilo, to se može svesti na ovo: nije bitno samo to koju glazbu slušate, nego i kako je slušate – na kojem nosaču zvuka. I kao što nije svejedno pijete li prirodni sok od naranče ili njezin industrijski dorađen koncentrat, još je manje svejedno konzumirate li glazbu u formi komprimiranih, inferiornih MP3-ca ili, primjerice, s CD-a koji nudi dinamičnu, otvorenu, detaljniju zvučnu sliku – toliko dobru da je zapravo matematički savršena, klinički čista.

Mnogim slušateljima – osobito onima koji su već zašli u određene godine – CD je bio i ostao manjkav, ne osobito omiljen format: premalen je i plastičan, zapravo jeftin. Ne jeftin u doslovnom smislu pojma – njegovu cijenu pohlepna diskografska industrija godinama je potpuno umjetno održavala nebeski visokom – nego na razini cjelokupnoga konzumentskog doživljaja.

Izd. Bantam Press, London, 2019.

Najjednostavnije sročeno, u CD-u nema ni zrno umjetnosti. Preslušavajući Blonde on Blonde, Kind of Blue, Bijeli album ili London Calling na CD-u, slušatelj unatoč trudu nije mogao rekonstruirati ono što je izvorno pružao vinilni LP, taj antikni proizvod osmišljen davne 1948. Naime, 21. lipnja te godine, na konferenciji za tisak u njujorškom hotelu Waldorf Astoria, diskografska kuća Columbia predstavila je 12-inčni vinil. U njegovim je mikrobrazdama bilo mjesta za mnogo više glazbe nego na dotadašnjim pločama– toliko mnogo da se u nju mogla smjestiti čitava simfonija, a ne samo jedan njezin fragment, kao što je bio slučaj s prethodnim vinilnim formatima.

Što se događalo poslije? O svemu tome, o mitskom formatu LP-a koji se šezdesetih transformirao u krucijalno obilježje jednog razdoblja popularne glazbe, u njezin simbol koji se, eto, kroz vinilnu renesansu i u novom stoljeću sve bolje drži, govori britanski kritičar David Hepworth u knjizi A Fabulous Creation – How The LP Saved Our Lives (Čudesan izum – kako je LP spasio naše živote). Kao nekadašnji suradnik legendarne BBC-eve emisije The Old Grey Whistle Test te supokretač uglednih i utjecajnih specijalističkih magazina (Q, Mojo i Word tek su neki), Hepworth pripada spomenutom naraštaju koji je zašao u određene godine. Rođen 1950, dao je golem doprinos razvoju engleske glazbene kritike, pa sada kontinuiranim tempom objavljuje knjige čiji su tematski okviri redovito određeni svojevrsnom povijesnom nužnošću; na primjer, u recentnoj studiji 1971 – Never a Dull Moment: Rock’s Golden Year autor u skladu s naslovom razlaže tezu da je 1971. bila najkreativnija godina u povijesti rock-glazbe.

S druge strane, u knjizi A Fabulous Creation, čiji je naslov posuđen od art-rock-klasika grupe Roxy Music Do The Strand s albuma For Your Pleasure iz 1973. Hepworth glazbu analizira kroz optiku njezina najkreativnijeg i posvuda omiljena formata: LP-a. Pišući anegdotalno i iz pozicije rock-kritičarskog insajdera, ali s mjerom i ukusom, autor se usredotočuje na ono što naziva „erom LP-a“. Ona počinje izlaskom mitskog albuma Beatlesa Sgt. Pepper, a završava petnaest godina poslije, objavom bestselera Thriller Michaela Jacksona. Nakon toga, s pojavom walkmana kasnih sedamdesetih i širom uporabom kaseta, a poslije i digitalnih zapisa, način slušanja glazbe i naš odnos prema njoj i onima koji je stvaraju postupno se i nepovratno mijenja.

Iako su se long-play-ploče objavljivale i prije i poslije, era LP-a, prema Hepworthu, traje petnaestak godina: od 1967. do 1982. Razlog je očit: upravo unutar toga razdoblja albumski format nameće se kao optimalan okvir cjelovitog umjetničkog iskaza. Od pomno dizajnirana ovitka do sadržaja, album postaje nešto poput cjelovečernjega filma: sluša se u cjelini ili se ne sluša uopće. Odmičući se od koncepcije prema kojoj je ploča mehanički zbroj dva-tri potencijalna singla i pregršti pjesama za popunjavanje prostora, LP napokon omogućuje sazrijevanje rock-glazbe do stupnja razmjerno kompleksnog umjetničkog djela.

Premda se na taj način otvorio prostor i pretencioznim vrludanjima, brojna ostvarenja kao što su Court and Spark Joni Mitchell ili Good Old Boys Randyja Newmana (koje Hepworth detaljnije razlaže u poglavlju Rock is Dead. Long Live Popular Music), uistinu razotkrivaju novu odraslost i artističku zrelost kakvu pop iz prethodnih desetljeća nije poznavao. Vjerojatno je najbolji primjer The Dark Side of the Moon, album iz skupine onih čiji je sadržaj uvijek zahvalan za temeljita razmatranja; jedan od onih koji su mogli „promijeniti nečiji život“.

Dakle, koliko god to danas zvučalo anakrono, velika ploča bila je refleksija životnoga stila, simbol identiteta, važan znak supkulturnog raspoznavanja: godine 1976. nije bilo svejedno nosite li pod rukom The Song Remains the Same Led Zeppelina ili debi Ramonesa. Štoviše, bila je riječ o dvije nepomirljive škole mišljenja i ponašanja, o dvije oštro suprotstavljene strane: o sudaru rock-klasike i punk-revolucije. Ukratko, o dvama svjetovima.

Ploča je bila poput svetinje koja se ne dovodi u pitanje. O tome slikovito govori podatak da je Hepworth s trojicom prijatelja 1974. dijelio iznajmljeni londonski stan doslovno lišen svakog komfora: život bez TV-a, centralnog grijanja, tostera, usisavača lako se mogao zamisliti, ali… „imali smo tri gramofona“.

U eri LP-a glazbi se posvećivala pažnja kakvu nije dobivala ni prije ni poslije. Ili, prema autorovu opisu, čudesni izum „u našim je životima odigrao toliko različitih uloga da je mnoge od njih lako previdjeti – ili zaboraviti. Bio je to predmet (polu)obožavanja, znak sofisticiranosti, mjera bogatstva, način edukacije, sredstvo plaćanja, barjak koji smo nosili da bismo ga pokazali nekomu na ulici, poster čiji je sadržaj govorio ono što se mi sami nismo usudili izreći, način privlačenja suprotnog spola i – stotinama tisuća mladih ljudi – najdragocjeniji predmet u životu.“

Prije i poslije LP-a publika se, piše Hepworth, upoznala s mnogo različitih nosača zvuka: cilindri, ploče na 78 okretaja, kasete, magnetofonske trake, kompakt-diskovi. Potom smo dobili mogućnost skidanja glazbe s interneta te, napokon, ono što uopće nije nosač zvuka: streaming. No, samo je jedan medij uz koji se slušatelj mogao snažnije emotivno vezati – a to je 12-inčna gramofonska ploča, zaključuje autor.

Za Hepwortha vinilna LP-ploča je ono što je Proustu onaj famozni kolačić koji može pobuditi „golemu zgradu uspomena“. A Fabulous Creation čita se kao ljubavno pismo ispisano unikatnom glazbenom formatu, ali i vlastitoj mladosti, koju je autor dijelio s milijunima drugih. Onih koji su, vjerojatno ne posve bez razloga, a danas više no ikad, uvjereni da su odrastali u zlatno doba popularne glazbe.