Zrcalo glumačkoga svijeta

U hrvatskim kazalištima već se dulje vrijeme može pratiti tendencija preuzimanja filmskih ideja i globalno popularnih filmova kako bi se udovoljilo zahtjevima publike sve sklonije površnoj percepciji kazališta i potrebi ponavljanja poznatih obrazaca, sve plićoj recepciji i nemogućnosti prodiranja u posvećeno kazališno umjeteonstvo. U Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija tako se već neko vrijeme na repertoaru mogu gledati preuzeti filmski hitovi, koji uspijevaju zainteresirati velik broj gledatelja. Istu tendenciju zapažamo i u drugim kazalištima, sve se brže rade predstave, sve je manje originalnosti, sve se kraće glumci zadržavaju na probama jer snimaju serijale, sitkomove i franšize; parafrazirajući Shakespearea: razglavio se kazališni svijet. Glumce publika danas prepoznaje na kazališnim daskama isključivo iz serijala i tako ih vrednuje, a i glumačkom je svijetu sve manje stalo do kazališnih uloga, manje je tu glamura, manje novca, manje fanova, manje instagrama, manje lajkova. Može li i dalje živjeti za neke staromodna umjetnost kakvo je kazalište i jesu li filmski inputi samo lukava dosjetka za privlačenje i nekazališne publike ili su nepovratno nestale katarzičnost u kazalištu i pozitivno uzbuđenje u trenutku kad svjetlo postupno nestaje i ulazi se u kuću kazališnoga bitka?

Film Zaljubljeni Shakespeare, za koji je početni scenarij napisao Marc Norman, a doradio ga Tom Stoppard (autor kultne drame Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi), premijerno je prikazan 1998. (red. John Madden, gl. uloge Gwyneth Paltrow i Joseph Fennes) i dobio sedam Oscara. Kazališna adaptacija nastala je petnaestak godina poslije i premijerno prikazana 2014. na londonskom West Endu u adaptaciji Leeja Halla. Zagrebačka Komedija u koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Varaždinu postavlja na svoju pozornicu 4. svibnja filmsko-kazališni mamac za gledatelje sklone estradizaciji, ali ne i za kazališne sladokusce nesklone imitacijama i preslikavanju europskih produkcija.

Filip Juričić, Dajana Čuljak i Jasna Bilušić na Komedijinoj pozornici / Izvor: kazalište Komedija

Relativno staromodni kostimi i scena s naznakama elizabetanskoga kazališta pokušavaju imitirati vrijeme početka 17. stoljeća, a rezultat je: neprirodno poigravanje stereotipima. Scena je pokretna, djelomično funkcionalna, rastvara se i zatvara, sugerira donekle kružnu strukturu engleskih elizabetanskih kazališta, ali i unutrašnjost ložnice.

Nije potpuno jasna motivacija postavljanja na pozornicu ovoga teksta redatelja Stanislava Slováka, koji je isti tekst već postavio u Brnu, tako da se on čini nametnutim, a glumci kao da ne pronalaze unutarnju motivaciju za impostaciju i identifikaciju, tako da glume s određenim odmakom, glume kao da glume, komentiraju i naznačuju, podcrtavaju samoironično određene dijelove, ponekad deklamatorski govore stihove, čak edukativno, prenaglašeno, karikaturalno, groteskno, gotovo brehtijanski sugerirajući svoj stav i poziciju u odnosu na ulogu.

Shakespeare je na početku prikazan kao manje talentiran dramski pisac, što je donekle povijesna istina, kasni u pisanju već honoriranih tekstova, teško radi, ne pronalazi inspiraciju ni potrebne riječi, čak i psuje, što izaziva veliko odobravanje publike i dodatnu mogućnost identifikacije. Gledatelji uživaju gledajući prilagođene scene iz filmova, tražeći sličnosti s filmskim glumcima u gesti, mimici, kostimu, boji kose, mizan­sceni. Na sceni vidimo velik broj Komedijinih glumaca, referencije na glumačku svakodnevicu, glumačke audicije. U jednoj, za Romea, Damir Lončar pojavljuje se na samo nekoliko sekundi, samoironično, i izaziva smijeh, a ističemo dobru etidu Fabijana Pavla Medvešeka, mimiku i gestu bez pretjerivanja, duhovitu. Glumačka je družina relativno neuigrana, ne pokazuje sve bravure mogućih talenata, prilično su pasivni, ponekad motre događanja ili su motreni, više sliče obrtnicima iz Sna Ivanjske noći nego potentnim zaljubljenicima u kazalište. Filip Juričić glumi Shakespearea i Romea profesionalno, sigurno, točno, bez pretjerivanja, dobro, a Dajana Čuljak (Viola) pokazala se u transformacijama muške u žensku ulogu, dame u glumca, ali bi mogla biti i uvjerljivija i spontanija. Motivacija sama kraja, njezine udaje i odlaska nakon ljubavne avanture sa Shakespeareom, nije potpuno razrađena i ostavlja dramaturšku bjelinu za sobom. Malo je glumačkih bljeskova, treba istaknuti Jasnu Bilušić kao Queen Elizabeth u glasu, stasu i kostimu, kao i Igora Mešina, koji se, iako ponekad pretjerano, angažirao i napravio dobru, komičnu i zanimljivu ulogu (Philip Henslowe). Glazbeni dijelovi dobro funkcioniraju kao pozadina događanjima, ali su pjevačice stavljene u nezavidan položaj proscenijskog stajanja.

Zanimljivo je kulturološki promatrati što publiku privlači predstavama napravljenima na temelju filmskog ili kazališnog predloška, možda prigoda da se identificiraju, preko jednoga zaslona uđu u drugi virtualni svijet ili mogućnost promjene identiteta, ali predstavu je velik dio publike od sama početka pratio s odobravanjem, bilo je pljeska na otvorenoj sceni i dug aplauz cijeloj glumačkoj i autorskoj ekipi na kraju (treba pohvaliti veseo, dinamičan koreografirani poklon i bilo bi dobro da je takvih pjevanih i plesnih dijelova više u predstavi).

Hamlet u govoru Prvom glumcu napominje: „Kretnje neka vam odgovaraju riječima, a riječi kretnjama, no ponajviše morate paziti da ne prekoračite granice prirodne umjerenosti, jer sve što se pretjeruje protivi se svrsi glume. Njezin je cilj bio uvijek, a jest i sada, da u neku ruku drži prirodi ogledalo, tako da pokaže vrlini njene prave crte, ludosti njenu vlastitu sliku, a samom vijeku i ljudskom društvu njegov lik i otisak.“ Predstava se može pročitati i kao zrcalo pozicije današnjega glumačkog svijeta, koja u Hrvatskoj ne obećava, kao kritika repertoara, političkih struktura, upravljača kazalištima, i onda sve ipak ima smisla.