Zima odlazi...

Potpisnik ovih redaka prvu sezonu Igre prijestolja odgledao je u srpnju 2011, tijekom dviju večeri odnosno noći u kojima je u sklopu nultog izdanja festivala fantastičnog filma Fantastic Zagreb u kinu Europa priređena projekcija svih epizoda prve sezone. Osobine kojima me serija osvojila na prvi pogled u dobroj su mjeri ostale nepromijenjene sve do danas, gotovo osam godina poslije, kad horde obožavatelja diljem svijeta na HBO-u prate šest epizoda posljednje, 8. sezone serije koja se već te 2011. prometnula u jedinstveni fenomen televizijske zabave. No za razliku od fanatičnih obožavatelja koji su od inicijalno vrlo slobodne adaptacije još nedovršena proznog fantasy-epa Pjesma leda i vatre američkog pisca Georgea Reymonda Richarda Martina stvorili gotovo instant-kult koji posve nekritički veličaju i kojemu se gotovo religijski klanjaju, potpisani je kritičar već od druge sezone serije koja se zahvaljujući iznimnoj popularnosti pretvara u franšizu, pa je najavljeno snimanje još četiriju serija smještenih u Westeros, u određenoj mjeri ostao rezerviran prema hypeu koji već godinama prati prikazivanje svake nove epizode serije koja je probila mnoge barijere i srušila mnoge rekorde te po mnogočemu ušla u povijest.

Kit Harington i
Emilia Clarke

Igra prijestolja, priča o sukobima sedam kraljevstava koja se u fantastičnom svijetu Westerosa predvođena plemenitaškim obiteljima nadmeću za kontrolu nad Željeznim tronom, najnagrađivanija je serija u povijesti koja je (dosad?) osvojila 38 nagrada Emmy i niz Zlatnih globusa, koja je znatno podigla letvicu toleriranja problematičnih sadržaja za koje je prije nje vrijedilo nepisano pravilo da se na malom ekranu jednostavno ne prikazuju (vrlo eksplicitna erotika i rubna pornografija, s tim povezan angažman pornoglumica u važnim ulogama, incestuozni odnosi i krvava ubojstva koja je teško i pobrojiti, scene poroda zlih duhova, gomila psihopatskih likova, pokolji kakvo je ono na Crvenom vjenčanju u završnici treće sezone...), koja je najraskošnije produciran i vizualno najimpresivniji TV-projekt u povijesti medija, koja je napokon i najčešće piratizirana serija dosad te joj se legalna gledanost praktički izjednačila s ilegalnom. Serija koja je dijelom snimana i u Hrvatskoj, pa je Dubrovnik poslužio kao kulisa Kraljeva Grudobrana, a brojne su scene snimane i u Šibeniku i u Splitu, u standarde TV-produkcije unijela je mnogo pozitivnih stvari, među ostalim i navedenim pomicanjem granica slobode prikazivanja eksplicitnih i ekstremnih sadržaja, u čemu leži i dobar dio razloga njezine popularnosti, jer se „strategija šoka” i ovom prilikom pokazala nepogrešivom, a ima nešto i u objašnjenju da se prikazivanjem šokantnih prizora kod gledatelja razvijaju obrambeni mehanizmi.

Glavni problemi Igre prijestolja, kojoj bi se moglo prigovoriti i djelomično koketiranje sa sapunicom, što je donekle i neizbježno s obzirom na toliki broj likova i opsežnu građu, dijelom leže u postupnom, od druge sezone nadalje sve intenzivnijem odmicanju od Martinova proznog predloška, a dijelom u nekim negativnim osobinama koje je moguće otkriti u autorskom pristupu kreatora i scenarista serije Davida Benioffa (25. sat, Gonič zmajeva) i D. B. Weissa (Uvijek je sunčano u Philadelphiji). Jedno od bitnih obilježja Martinove proze, epa nadahnuta Ratom dviju ruža, odnosno građanskim ratom koji se u drugoj polovini 15. stoljeća između kuća Lancaster (Lannister) i York (Stark) vodio za englesko prijestolje, iznevjeravanje je i izvrtanje stereotipa, osobito spolnih i rodnih.

U tom smislu kod Martina imponiraju snažni, vrlo intrigantni i slojevito predočeni ženski likovi, ne samo Cersei Lannister, Daenerys Targaryen i Arye Stark kao najvažnijih, nego i Catelyn Stark, žene Neda Starka i Aryine majke. Ona je kod Martina racionalna i staložena, ali i energična žena sposobna u svakom trenutku i u svim okolnostima donijeti najbolju moguću odluku, primarno se vodeći skrbi prema djeci te osjećajima časti i poštenja, ali i pragmatizmom, žena za koju Ned vjeruje da bi mogla narod Sjevera povesti u borbu.

U seriji, međutim, Catelyn je uvelike svedena na ulogu majke, i samo se zahvaljujući glumačkom umijeću Michelle Fairley u njoj mogu naslutiti neke osobine iz proze, koje su kod Benioffa i Weissa zamijenjene stereotipima. Slično se može reći i za likove Arye Stark i Brienne od Tartha, za razliku od romana pojednostavljene na stereotipe o muškobanjastim djevojčicama/djevojkama vičnima u borbi i preživljavanju u okrutnom dominantno muškom svijetu Westerosa, od kojih se također odmiču zahvaljujući histrionskom umijeću Maisie Williams i Gwendoline Christie.