Veličanstvena samoća

Kontradiktornu sintagmu veličanstveno sami osmislio je pjesnik Rainer Maria Rilke u težnji da posloži osobitosti senzibiliteta, osobitosti koje mogu biti nadasve bliske i razumljive, ali mogu djelovati odsutno i otuđeno, zatvorene u posebnosti svojih osjećajnih paradoksa.

Naša pjesnikinja Ružica Cindori naglasila je 2010. u zbirci Pamučno zvono tjeskobu identiteta koji se utapa u stvarnosti što tjeskobno nameće taj famozni fenomen samoće. I u Zaboravištu iz 2013, iako ne podliježe prozodiji, osebujnom, lirskom, poetiziranom rečenicom autorica nas vodi u inventivna suglasja u opisima krajolika u kojima je virtualnost slika lirski intonirana ispovijed. U novoj će knjizi Lenta od vjetra u simboličkim ciklusima Zajedno, Zvonjava, Zašto si tako sretna?, Lenta od vjetra, nastojati osvijetliti složenost fenomena samoće: „Kad si mi poklonio šumu, / kazao si: / ‘Sve ovo je tvoje, / ohola stabla / koja podupiru nebo / i ptice / koje ga zoblju, / gljive od ljepenke, / otoci mahovina, / zeleno zlato svibnja’“ (Kad si mi poklonio šumu). Autorica pronalazi pravu riječ za tjeskobu samoće. Njezina je poetska riječ jasna i nužna, da bi nas oslobodila opčinjenosti i odmaknula od iluzija: „Uvijek smo išli sami / jedno pored drugog / vjetar je čupao stabla / mi smo se čvrsto vezali šutnjom“ (Zajedno). Ta je pjesma svakako lirski kontrapunkt samoće. Fenomen samoće vrlo je kompleksna konstanta. Pjesnikinja se vraća, odabirući riječi, u njihov nespokoj. Pokušava im naći metafizički bitak. Pušta da unutar konteksta pjesme riječi grade svoje odnose.

Izd. DHK, Zagreb, 2017.

Poetika Ružice Cindori progovara iz senzibiliziranih jezičnih preobrazbi. Jednostavnost je njihova vrlina koja precizno identificira odnose, koji su i dio pjesničkog habitusa. U pitanju je i određeni ekvilibrij, dobrodošla ravnoteža kao plod poetskog iskustva: „O vodi govore / kao da je žena, / o ženi / kao da je voda. / Treba potrošiti / mnogo riječi / kako bi se to opisalo, / ta neizrecivost.“ Ružica Cindori Lentom od vjetra osmislila je samosvojnost samoće, svjesna metamorfoza ljudskog bića, njegove ustrajnosti, ali i izgubljenosti: „Sve sam sličnija, / korjenastom povrću, / duboko se ukopavam / u mrak, / navikavam na osamljenost“ (Sličnost).

Osama, osamljenost, samoća, kronične su boljke suvremenog svijeta, koji mahnita na svim razinama. I ništa u tome nije veličanstveno. Možemo li, dakle, biti veličanstveno sami?

O tome će pjesnikinja Ružica Cindori progovoriti na jednostavan, diskretan, utišan način, aludirajući na humane kvalitete homo sapiensa koje su ga održale u svijetu do danas: „Toplina je to / što dolazi iznutra, / malo osobnog sunca / koje proviruje / kroz osmijeh“ (Teritorij). U kraljevstvu poetske imaginacije osmijeh je uvijek dobrodošao. On dinamizira bivstvovanje, nemjerljiva je njegova unutarnja snaga. Njegova tankoćutnost i pritajena, tiha radost pridonosi rastu i trajanju pjesme, koja tako nastavlja živjeti i u samoći. Uzmimo, dakle, knjigu pjesama u ruke i predajmo se – samoći. Onda će i ona biti blagotvorna i dobrodošla.