Uz međunarodni dan jazza

Prema odluci UNESCO-a jazz je još prije deset godina dobio međunarodni dan referirajući se i na vlastitu deklaraciju o autorskim pravima jazza donesenu u Tokiju još 1996. Prvim je zaštitnim licem tada imenovan poznati jazz-pijanist Herbie Hancock. U nas se međutim za te odluke nije dosad baš marilo, da bi ove godine Međunarodni dan jazza 30. travnja neočekivano, zahvaljujući Ministarstvu kulture RH, Glazbenoj uniji iz Zagreba i Trećem programu Hrvatske televizije, ove godine poprimio, barem što se tiče televizije, nešto šire značenje, ponajprije zbog organiziranja nastupa raznih sastava u čak jedanaest hrvatskih gradova, i to bez obzira na to ima li jazz tamo bilo kakvu tradiciju, ili je možda to mjesto iznjedrilo nekog aktivnog ili priznatog džezista. Sve je što se tiče televizijskih prijenosa trebalo završiti središnjim koncertom Jazz orkestra Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem trombonista Mirona Hausera na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića s odličnim vokalnim solistima Lelom Kaplovitz i devedesetogodišnjim Stjepanom Jimmyjem Stanićem.

Saksofonist Saša Nestorović / Snimio Davor Hrvoje

Ta u načelu hvalevrijedna, ali zakašnjela i u ovogodišnjoj provedbi gotovo promašena ideja, trebala je pokazati stanje u našem jazzu, kao i promovirati tu vrst glazbe u nas. Nažalost, umjesto promidžbe jazza dobili smo poluinformaciju s vrlo lošim komentarima o tom glazbenom fenomenu anonimnih, prvenstveno slabo informiranih voditelja pojedinih TV-priloga, koji o zadanoj temi nisu znali mnogo ili gotovo ništa. Iznimkom se može smatrati možda jedino prilog o naporima jazz-saksofonista Saše Nestorovića na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Tako su prilozi u inače jazzom bogatoj Rijeci, slabije poznatoj splitskoj odnosno osječkoj jazz-sceni te brojnim ljetnim festivalima jazza ostali nedorečeni, a poznati samo boljim poznavateljima jazz-prilika u nas. Primjerice samo povremeni varaždinski džezisti javno priznaju da na taj dan tek tri zadnje godine sviraju jazz. O jazzu nekih od jedanaest pompozno najavljivanih hrvatskih gradova u prilozima ni riječi!

Kad su već u tu akciju bili uključeni spomenuti organizatori pa čak i neki bivši džezisti, mogla se napraviti znatno bolja promidžba o tom danu i jazzu uopće. U ovom je slučaju rezultirala slabim odazivom publike u našim središtima te se na kraju svela na dvjestotinjak pokislih i promrzlih slušatelja našeg vodećeg big banda s inače odličnim instrumentalnim solistima na glavnom zagrebačkom trgu, repertoaru i izvođenju kojeg su tek vokalni solisti uspjeli malo podići atmosferu te za jazz možda zainteresirati pa i rasplesati malobrojne slušatelje. Na kraju gledajući sav taj program mogao bi se steći dojam o slabo pripremljenoj informaciji o Danu jazza.