U traganju za izgubljenim vremenom

Andreja, Rundek & Ekipa, Mura, Mura, Menart, 2019.

Dobrovoljni pariški egzil u koji se upustio nakon raspada Haustora Rundeku je još devedesetih omogućio slobodniji dotok utjecaja sa svih strana – u zemljopisom i žanrovskom kontekstu. Oni su vješto ugrađivani u samostalna izdanja ostvarena s različitim postavama i u atipičnim pratećim konfiguracijama. Na novom, posve domaćem projektu, Rundek je odigrao pozadinsku ulogu – ulogu organizatora i svojevrsna masterminda – prepustivši mikrofon pjevačici i performerici Andreji Kurelec Košavić; iznimka je Nega sonca nit meseca, očito zamišljena kao vokalni muško-ženski dijalog.

Već i površan pogled na deveteročlani prateći sastav (uz ostale, trubač Igor Pavlica, klasično obrazovana saksofonistica Ana Kovačić, vibrafonist Miro Manojlović) ukazuje na činjenicu da album Mura, Mura nije konvencionalna posveta međimurskoj narodnoj baštini. Riječ je o improvizacijskom i slobodnom pristupu koji predloške tumači u manje očekivanu, a na trenutke i avangardnom ključu. Ta tradicija s art-nadgradnjom u nekim trenucima funkcionira impresivnije, drugdje manje uvjerljivo, odlazeći do ruba jazza i rocka (Zvira voda) ili modificiranog bluesa (izvrsna Sedi si kraj mene), no smjeli, avanturistički duh provlači se čitavim albumom. Najambicioznija je naslovna tema Mura Mura – devetominutni komad svojevrsna postpsihodeličnoga folka, koji maglovitim, zlokobnim ugođajem i izbjegavanjem standardne strukture briše i poništava sve granice koje mu se nađu na putu.

Tihomir Pop Asanović, Povratak prvoj ljubavi / Return to the First Love, Croatia Records, 2019.

Album Povratak prvoj ljubavi daje odgovor na pitanje tko je tko u rock- i fusion- glazbi koja se na ovim prostorima izvodila sedamdesetih: angažirani su Vlatko Stefanovski, Radomir Mihajlović Točak (Smak), Dragi Jelić, Aki Rahimovski, Janez Bončina iz grupe September, kritičar Zlatko Gall u ulozi tekstopisca te – u namjeri jačanja ionako impresivne gitarističke linije – još i Vedran Božić i slovenski džezist Jani Moder. Ako je najavni singl Femme Fatale upućivao na ustupak srednjoj struji, ostatak albuma uspostavlja ravnotežu između komercijalnih i umjetničkih ambicija podsjećajući na razloge koji su Asanoviću prije četiri desetljeća osigurali naslov najimpresivnijih klavijaturista europske jazz- i rock-scene.

Ako postoji problem, on se ogleda u vokalu. Kao vođa sastava, skladatelj i majstorski instrumentalist, Pop je prinuđen mijenjati pjevače, koji, dakako, uspostavljaju prvi kontakt s publikom. U bolja vremena njegovim su pjesmama identitet davala imena kalibra Josipe Lisac i Dade Topića. Izbor Sabrine Hebiri vjerojatno je dio procesa revitaliziranja prateće postave, no u nekim trenucima darovita riječka pjevačica – unatoč dobroj artikulaciji, tehnici i vokalnoj toplini – teško može izdržati usporedbe s prethodnicima i prethodnicama iz boljih vremena. Dvostruko, izdašno opremljeno CD-izdanje uključuje i englesku verziju albuma, a najbolja izvedba je, u skladu s očekivanjima, novo „čitanje“ klasika grupe September Domovino moja, u kojoj svi zajedno funkcioniraju kao uigrano, elastično, hiperaktivno latino-funk-rock-čudovište.

Parni valjak, Vrijeme,
Croatia Records, 2018.

Unatoč stihovima poput „Zbogom mister Razum, vi ste stara stvar“ (iz pjesme Prolazi sve, zar ne?), Hus se uvijek činio kao sretan spoj racionalnosti, emotivnosti i hodajuće nostalgije. Posljednja osobina – žal za prohujalim vremenima, starenje, okrutan biološki sat – neizostavan je pokretač nekih najboljih pjesama Valjka. Njihov posljednji rad rezultat je drukčije, promućurno osmišljene strategije: umjesto standardnoga studijskog procesa odrađena u komadu, Vrijeme je djelomično zasnovano na objavljenim skladbama koje su prethodno iskušane uživo ili u radijskom eteru.

Središnji motiv sveden je na ono o čemu su Husovi heroji Jagger i Richards još 1974. pjevali na podcijenjenom albumu It’s Only Rock ‘n Roll (Vrijeme ne čeka nikoga – Time waits for no one). Drugim riječima, na ono što Valjak tematizira desetljećima, još od arhivskih ploča Vruće igre i Vrijeme je na našoj strani. Hus će kao stalno nadahnuće spomenuti i Wildeovu Sliku Doriana Graya, ali bez obzira na utjecaje iz raznih umjetničkih područja vrijeme je ne samo metafora prolaznosti nego i znak „zloduha iz boce“ te općeg pesimizma: „Što se to sa nama događa / gdje je ljubav nestala“ (iz odlične country-rock balade Hotel apatija).

Zvuči naivno? Možda, ali Husenefendićeva estetika sazdana je i od romantičnog štofa Beatlesa, a ne samo tvrdokornog emocionalnog realizma Stonesa. Sve to ugrađeno je u provjerenu matricu s ishodištima u tradiciji rhythm and bluesa, gitarističkoga popa za odrasle, živahnog boogieja i sjetnih i pažljivo aranžiranih hard-rock-balada. Ukratko, Hus je i dalje u potrazi za izgubljenim vremenom, njegovim i vašim, a to je uvijek dobra vijest.

Kojoti, Sve je pod kontrolom?, Dancing Bear, 2019.

Prva i vjerojatno ključna poruka upućena slušatelju i ispisana velikim slovima na poleđini knjižice s tekstovima pjesama, glasi: Slušati glasno! Čak i oni koji se s opusom grupe nisu upoznali sredinom i potkraj devedesetih znaju da je – unatoč povremenim i dobrodošlim zvučnim osuvremenjivanjima – riječ o najstarijoj od svih starih škola, o postavi s čvrstim ishodištima u koktelu garažnoga rocka Iggyja i The Stoogesa, roots-rocka Rolling Stonesa iz razdoblja mitskog albuma Exile On Main Street i estetike zasnovane na svemu što su njihovi sugrađani iz Majki zastupali u ranim danima karijere.

Minuli rad obuhvaćen je retrospektivnim box-setom Dragocjeno raskošno blistavo (Dancing Bear, 2017), a sadržaj četvrtog ostvarenja Sve je pod kontrolom? još jednom podsjeća na činjenicu da je, inzistiramo li na usporedbama, riječ o prohodnijoj, svirački za nijansu manje zahtjevnoj, ali ništa manje energičnoj inačici ekipe Gorana Bare. Podatak da je album snimljen u šest kratkih dana „uživo i uz minimum nadosnimavanja“ također govori mnogo; pjesme (gotovo u cijelosti djelo Davora Viduke) doista pulsiraju glasno, spontano i bez suvišne studijske glazure, kao da su odsvirane u trku, u jednome dahu.

Ugledni gosti osigurali su prijeko potreban začin. Kandžija u temi Sve pod kontrolom i Luka (TBF) u skladbi Da li znaš moje ime? uistinu su uveličali povratničku predstavu, ali najmuzikalnijih šest i pol minuta lako je prepoznati u americanom oplahnutoj Oprosti što te volim, koja bi zvučala odlično i bez evokativne lap-steel-gitare uvijek pouzdana riječkog stilista Vlade Simčića Vave.