U raljama ideologije

U romanu Ratka Cvetnića Blato u dvorištu, kojem je nedavno pripala Nagrada HAZU-a za književnost za 2018, na više se mjesta nalaze iskazi kojima narator i jedan od ključnih likova upozorava na žanrovsku pripadnost teksta obiteljskom romanu (uz izravnu žanrovsku odrednicu, taj „kroničar remenarskih sudbina“ kako sam sebe naziva, varira i izraze „ova povijest“ / „ovi zapisi“, „priča o mojoj obitelji“, „obiteljska kronika“…). S tim u vezi zanimljiv je podatak koji je autor navodio u intervjuima i na predstavljanjima knjige, da je roman utemeljen na stvarnoj sudbini zagrebačke obitelji Kamenar, koje su članovi, još od sredine 19. stoljeća, bili istaknuti predstavnici hrvatskoga javnog života. Dodatni motiv da beletrizira tu priču bila je činjenica da je tu obitelj osobno poznavao u nekoliko generacija.

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2018.

Obiteljski roman kao žanrovska odrednica ove Cvetnićeve proze odgovara činjenicama, no valja napomenuti da narator ne bi pogriješio niti da je dometnuo kako u tekstu ima elemenata, i to vrlo snažnih, ideološko-političkog i društvenog romana. Premda na uvodnim stranicama kaže kako bi priča o njegovoj obitelji, svedena na kronologiju, mogla početi osamdesetih godina 19. stoljeća, ti se zapisi ipak usredotočuju na drugu polovicu prošlog i početak ovog stoljeća – na vrijeme burnih ideoloških, političkih i društvenih previranja u svijetu i njihove specifičnosti u Hrvatskoj (u sastavu Jugoslavije).

Cvetnić je roman podijelio na dva dijela: prvi nosi naslov Fotografija, drugi Što je bilo dalje. Fotografiju o kojoj je riječ snimio je pripovjedač romana još kao dječak, u lipnju 1965. u Brestovcu, mjestu koje se tih godina iz sela pretvaralo u velikogoričko prigradsko naselje. Fotografija je snimljena prije polaska na obiteljski izlet, koji je za pripovjedača romana završio tragično: stradao je u automobilskoj nesreći te su mu amputirane obje noge, a taj događaj ostavio je i druge posljedice – izazvao je osjećaj zajedničke krivnje i trajno promijenio odnose među članovima obitelji. A u romanu je posrijedi brojna i imućna građanska obitelj Remenar, koja je 1945. godine, nakon uspostave nove vlasti, zbog djedove suradnje s režimom NDH protjerana iz svoga velikog zagrebačkog stana u fiktivni turopoljski Brestovec.

Prisjećajući se dana kad je snimio fotografiju i događaja koji je poslije promijenio povijest obitelji, pripovjedač opisuje pojedinačne sudbine svih osoba na slici – brata Krešimira, djeda po majci Jurja Remenara, majku Antoniju, sestre Klaru i Zrinku, oca Filipa Pospišila, tetka Ilu i tetu Micu, ujaka Ladislava i „one kojih nema na fotografiji“, a dio su obiteljske povijesti. Osuđen na invalidska kolica, svjestan svojih fizičkih ograničenja i pomiren s njima, pripovjedač ne iskazuje znakove izgubljenosti u svijetu koji ga okružuje. Dapače, upušta se u analizu postupaka i karaktera pojedinih članova obitelji, svojih odnosa s njima i njihova traženja pozicija u intimnim svjetovima i kolektivnoj zbilji. U romanu se upravo snažno osjeća ta hladna pripovjedačeva analitika, njegov dominantan pogled na stvari i odsječni komentari. Vidi se to i u drugoj naratorovoj važnoj temi, razmišljanjima o sudaru ideologija, nastojanju komunističkih vlasti da destruiraju građansku kulturu, koju simbolizira upravo njegova porodica – „nekoliko generacija postojanih purgera, sabornika i svećenika, sveučilišnih profesora, članova odbora za imunitet i drugih, jednako reprezentativnih primjeraka“.

Velik dio prostora pripovjedač posvećuje analizi komunizma i njegovih zabluda, često ih ironično ilustrirajući sudbinom „ograničenoga“ tetka Ile, prema kojem osjeća razapetost „između sažaljenja i podrugljivosti“. Pod utjecajem pak djeda Jurja, „konzervativca i hrvatskog nacionalista“, pripovjedač kaže da je vjerovao kako će, kad se komunizam raspadne, „opet izroniti naš stari, građanski, srednjoeuropski svijet zajedno sa svojim drevnim institucijama i njihovim kršćanskim upornjacima“. Nakon raspada Jugoslavije i stvaranja hrvatske države priznao je sam sebi da je to vjerovanje bilo „glupo i naivno“, ali je onda ovako zaključio: „Vjera s početka devedesetih da se sada karte iznova miješaju nije bila sasvim pogrešna, ali trebalo mi je dugo da shvatim kako ćemo svoje kule u zraku morati graditi od samih temelja i da će ta razonoda obilježiti ostatak naših života.“ Na tome mjestu pripovjedač zatvara krug koji je otvorio njegov djed: shvaća da je njegova zabluda bila identična onoj djeda Jurja i njegove braće, koja ih je zamalo došla glave i zbog koje su se i našli u Brestovcu. Zato svoje nećake pokušava upozoriti kako pokušaji popravljanja svijeta najčešće imaju tragičan ishod. I otuda i naslov romana valja shvatiti kao metaforu i obiteljske povijesti i ideologiziranog društva.

U posljednjem, podužem poglavlju, Što je bilo dalje s onima kojih nema na fotografiji, pripovjedač se pita što bi, u situaciji kad o životu svoje obitelji i svom životu razmišlja kao o romanu, moglo privući pozornost čitatelja. Što može izvući iz suhe građe da bi je pretvorio u „artističku činjenicu“, kad čitatelju ne može ponuditi nijednu romanesknu atrakciju – „ništa nalik ljubavnoj priči, nikakvu detekciju ili potjeru za krivcem, nikakve avanture u egzotičnim krajevima“? Pitanje je, naravno, retoričko jer se čitatelj već i do toga poglavlja mogao uvjeriti da je Cvetnićev tekst ponovo gust, precizan, misaon, ironičan – cvetnićevski; i da je na kraju ponudio i tu famoznu „artističku činjenicu“, tužnu (jer je jednosmjerna) ljubavnu priču s velikim ironičnim obratom.