Trajna radost muziciranja

Hrvatska pijanistica Pavica Gvozdić nedvojbeno je velika, uvjerljiva i uvijek dojmljiva glazbenica čiji je životopis duga priča o uspjesima, nastupima diljem Europe i svijeta, o požrtvovnom pedagoškom radu i nebrojenim snimkama bogatoga klavirskog repertoara pa stoga nimalo ne čudi da je publika ispunila Veliku dvoranu Hrvatskoga glazbenog zavoda do posljednjeg mjesta na koncertu održanu 28. travnja u okviru 21. festivala sv. Marka, kojim je ugledna i proslavljena umjetnica u svojoj zagrebačkoj sredini obilježila 60. obljetnicu umjetničkog djelovanja i javnog nastupanja.

Pavica Gvozdić za klavirom u HGZ-u  / Snimio MIRKO CVJETKO

Svima koji već desetljećima pratimo muziciranje Pavice Gvozdić bio je dolazak na njezin svečarski nastup stoga već unaprijed jamstvo za glazbenu večer ispunjenu odličnim muziciranjem, a pijanistica se dakako potrudila da izabranim programom ispuni dvoranu glazbom koja razgaljuje srce i dušu ispunjava umilnošću i ozvučenom ljepotom. Da, izbor ciklusa klavirskih minijatura Kinderszenen (Dječji prizori), op. 15 Roberta Schumanna i Impromptui Franza Schuberta, u B-duru, op. 142, br. 3, u Ges-duru, op. 90, br. 3 i u Es-duru, op. 90, br. 2, kao i nizanje klavirskog biserja Frederica Chopina, dvaju Nocturna, u b-molu, op. 9, br. 1 i u F-duru, op. 15, br. 1, Balade br. 4 u f-molu, op. 52, te Valcera, u Es-duru, op. 18, u f-molu op. posth. 69, u F-duru, op. 34, br. 3, u cis-molu op. 64, br. 2, u Des-duru, op. 64, br. 1, u h-molu op. posth. 69, br. 2 i u As-duru, op. 42, bio je zacijelo osobna želja umjetnice da sjećanjem na vlastite zvjezdane trenutke, u kojima smo nebrojeno puta uživali, obnovi sve one epitete kojima je ostvarila ugled i priznanja interpretirajući skladbe koje joj posebno leže i kojima je oduševljavala slušatelje jednako u domovini kao i u svijetu.

Romantični klavirski izraz velikana pijanističke literature kakvi su bili upravo Robert Schumann i Franz Schubert, bogatstvo uglazbljenih i glazbom evociranih osjećaja i zvučnih slika, kao i repertoar klavirskog pjesništva Frederica Chopina, vrhunska emanacija melodijsko-harmonijske emocionalnosti, notni su zapisi koje Pavica Gvozdić poznaje do najsitnijih detalja agogičke izražajnosti i dinamičkih nijansi i još ih jednom ponuditi vjernim poklonicima vlastitoga umijeća bila je u cijelosti prava odluka za jubilarni koncert koji sažimlje punih šest desetljeća vjernosti odabranome životnom pozivu.

Poznato je, vjerujem, da je Pavica Gvozdić proizašla iz legendarne pijanističke škole Svetislava Stančića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i činjenica da je na njezinu koncertu bio i ugledni kolega pijanist Vladimir Krpan, kao i dirigent Vladimir Kranjčević, s kojim je često surađivala, dirljivo je svjedočanstvo kolegijalnosti glazbenika čije su karijere dokazi cjelokupne hrvatske glazbene kulture i klavirske pedagogije druge polovice 20. stoljeća. Doista, prvenstveno kada je riječ o dvoma veteranima hrvatskog pijanizma, o suputnicima kojima valja mnogo toga zahvaliti kada je riječ o afirmaciji hrvatskoga pijanizma općenito, lijepo je vidjeti potporu i uzajamno poštovanje.

Biti pak čak šezdeset godina aktivni motor i promotor profesije kojoj se danas posvećuju brojni mladi i uspješni hrvatski pijanisti, jednako ženskog kao i muškoga spola, vrijedno je svake pohvale i velike zahvalnosti. Nadarenost je bila conditio sine qua non na početku karijere, a umjetnička snaga, ustrajnost, disciplina i neumorni rad čimbenici su zahvaljujući kojima je Pavica Gvozdić, jednako danas kao i tijekom cijele životne putanje, kontinuirano slavljena i čijem se umjetnički i tehnički uvjerljivu muziciranju divimo.

Cvjetne girlande na podiju dvorane u kojoj je Pavica Gvozdić nastupala još kao djevojčica, buketi cvijeća kao simboli priznanja na kraju koncerta te puna dva sata oduševljavajućeg prebiranja po tipkama kojim je pijanistica pripovijedala glazbene priče romantično osmišljenih suzvučja, bila je večer iskrena i prijateljskog susreta slavljenice s obožavateljima. Dva dodatka kao mali dodatni darovi oduševljenoj publici, koja je burno i glasno pljeskala, dva Chopinova Preludija, dvije poetske sličice u e-molu i u es-molu, dokazali su doista zavidnu kondiciju pijanistice Pavice Gvozdić i njezinu trajnu umjetničku snagu, koja je najočitiji pokazatelj stalne sposobnost otkrivanja i nalaženja radosti u muziciranju te želju za pružanjem radosti susreta u glazbi svima koji slušaju njezine izvedbe. Živjela, draga Pavice!