Spomenik srednjovjekovne epike prvi put na hrvatskom

Najznamenitiji španjolski cantar de gesta, tj. srednjovjekovni epski spjev o junačkim podvizima određene osobe, danas poznat pod naslovom Cantar / Poema de mío Cid, temeljno je djelo iz ponajstarijeg razdoblja španjolske književnosti. Iako je izvorni naslov djela ostao nepoznat, drži se da je vjerojatno glasio gesta ili cantar. Nacionalni ep sačuvan je gotovo kompletan u jednom jedinom rukopisnom kodeksu, datiranu 1207. Tekst je prvi put objavljen tek 1779, a počevši od sredine 19. stoljeća zaredala su mnogobrojna izdanja (faksimilna, paleografska, komentirana, kritička, modernizirana, kao i ona prijevodna).

Tragajući za hrvatskim ekvivalentima koji bi mogli dočarati sve finese starošpanjolske stihovne strukture, Maras ih je pronašao u tradicionalnoj hrvatskoj epskoj poeziji

Riječ je o pjesmotvoru neujednačene versifikacije, s brojnim metričkim odstupanjima, što je pojava zvana anizosilabizam ili heterometrija. Čitav spjev obuhvaća ukupno 3730 odnosno 3735 stihova promjenljive dužine, od devet do osamnaest pa i više slogova. Prevladavaju stihovi od četrnaest i šesnaest slogova, koje naglašena cezura dijeli u polustihove od tri do dvanaest i više slogova. Stihovi ne tvore strofe, nego svojevrsne kitice (tzv. tiradas) neodređene dužine od tri do 193 retka, među kojima se zvučna podudarnost – barem u načelu – postiže ponavljanjem jedne te iste asonantne rime, iako je asonancija često nedosljedna. Neke tekstualne i sadržajne naznake ukazuju na to da spjev sadržava tri različite pjesni (cantares), koje su mogle nastati stapanjem kraćih i dosta jasno definiranih triju cjelina, tzv. epskih kantilena podjednake dužine (1084, 1193, 1453 stihova).

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2018.

Tizona, čuveni El Cidov mač

Središnji lik epa, Rodrigo (Ruy) Díaz de Vivar zvan El Cid (između 1043–1048. i 1099) povijesna je ličnost i legendarni junak rekonkviste, doba borbe španjolskih kršćana protiv maurskih zavojevača. U ovom epu, koji je djelomično zasnovan na stvarnim događajima i činjenicama, iznimno su rijetki nadnaravni elementi. U njemu uglavnom prevladava realističnost, jednako kao i narativna suzdržanost. Premda je velik dio priče izmišljen, poglavito zato da bi se prikazao idealizirani portret glavnoga junaka, u djelu se promiču viteške vrijednosti i vrline kojih je on pravo oličenje. Mnogi sporedni likovi također su povijesne ličnosti, ali o njima ne postoji dovoljno pouzdanih podataka. Pripovijedanje je vrlo sažeto, s malobrojnim opisivanjem vješto uklopljenim u samu radnju te dojmljivo lakonsko. Isto se odnosi i na živost dosta brojnih dijaloga, koji se nalaze u tekstu spjeva.

Većina činjenica u vezi s nastankom epa nije dovoljno razjašnjena; naime, znanstvenici se još spore o nizu neriješenih pitanja, od kojih su najčešća: kada, gdje, kako i u kojim okolnostima je ep spjevan? Koje su geolingvističke, regionalne i dijalektalne odrednice kastiljanskog jezika na kojemu je ep sročen? Tko je i odakle točno potječe osoba koja bi se mogla nazvati autorom epa? Je li to djelo samo jednoga ili više autora? Koji su mogući književni uzori i/ili povijesna vrela na kojima se djelo temelji te koja mu je bila prava svrha i namjena? O svim tim pitanjima postoje različite pretpostavke i hipoteze, ali one nisu potkrijepljene čvrstim dokazima. Čini se da su stručnjaci više-manje suglasni jedino u pogledu određivanja približnoga vremena kad je ep nastao, pa ga smještaju negdje oko 1200. godine, stotinjak godina nakon Cidove smrti, točnije potkraj 12. ili početkom 13. stoljeća, između 1195. i 1207.

Uočljiva stilskojezična obilježja pojedinih dijelova teksta, kao i neke knjiške referencije, navode na zaključak da je prvobitni tekst mogao sročiti i zabilježiti kakav učeni pojedinac, najvjerojatnije anonimni klerik ili redovnik, odnosno osoba sa solidnim poznavanjem prava. Nakon što takvo djelo bude usvojeno, adaptirano i divulgirano – bilo čitanjem, recitiranjem ili pjevanjem – od pučkih pjesnika i onodobnih putujućih artista-zabavljača (tzv. juglares), to isto djelo tada postaje tradicionalno i kolektivno poput bilo koje druge općenarodne stečevine. Srednjovjekovni artisti svoje vještine i umjetničke izvedbe nude zainteresiranoj publici, ponajprije radi kakve nagrade. No njihova stvaralačka djelatnost (tzv. mester de juglaría) ne svodi se na tek puko iskazivanje vlastitih umjetničkih pobuda, nego ona obavlja – štoviše – i neke šire društvene funkcije, primjerice: zabavljačku, obavijesnu, popularizacijsku, promidžbenu i možda još koju. Raznolike motivacije svakako diktiraju općeniti ton i stil izvedbe sama pjesničkog djela, koje odražava odmjerenost, suzdržanu ozbiljnost i svu puninu dostojanstvene uznositosti.

Starošpanjolski jezični registar kojim je ep napisan obiluje konvencionalnim arhaizmima i brojnim učenim riječima – osobito onima iz kleričke i pravničke sfere – što odišu latinštinom, a ima i mnogo arabizama karakterističnih za španjolsko srednjovjekovlje. U tekstu je prilično učestala i reiterativna uporaba stereotipnih frazeoloških formula.

Srednjovjekovna minijatura iz 1344. prikazuje Cida kako odrubljuje glavu neprijatelju

Tekst Pjesme o Cidu kasno je preveden na hrvatski. Prvi je korak učinjen objavljivanjem hrvatskog prijevoda 130 stihova iz prvoga dijela spjeva (Zlatna knjiga španjolske poezije od XII do XX stoljeća, sastavio i preveo Nikola Milićević, izd. Nakladni zavod MH, Zagreb, 1972).

Mate Maras objavio je prvi cjeloviti hrvatski prijevod u stihu teksta Pjesme o Cidu. Prevoditelj je i sadržajem i formom nastojao što vjernije slijediti izvornik. Tragajući za hrvatskim ekvivalentima koji bi mogli najadekvatnije dočarati sve finese starošpanjolske stihovne strukture, Mate Maras došao je na sretnu ideju da ih potraži u tradicionalnoj hrvatskoj epskoj poeziji. To će reći da je prevoditelj odlučio starošpanjolske stihove prepjevati na podlogu koju su svojom ritmikom i prozodijom nudili stihovi po uzoru na hrvatsku epsku baštinu, osobito na bugarštice i druge drevne oblike junačke epike. Virtuoznom vještinom stihotvorstva, kao i uporabom starinskog leksika, uspio je ostvariti nešto što je istodobno točno i lijepo, tečno i razumljivo. Izbjegavajući nepotrebne komplikacije i uporabu arhaizama, dao je prednost jednostavnijim i prirodnijim rješenjima, kako na planu izbora leksika tako i na razini korištenih gramatičkih oblika. Rezultat je čitljiv, jasan i lijepo oblikovan tekst u kojemu je Mate Maras u potpunosti sačuvao sve draži povijesne patine, a pritom je postigao i gotovo idealno suglasje s izvornikom. Djelo je opremljeno sadržajnim prevoditeljevim predgovorom, komentarima, tumačem osoba, kao i sa šest ilustracija.