Sloboda mladosti

Ovogodišnji ciklus Lisinski subotom bliži se kraju, a predzadnji koncert sezone donio je gostovanje Belgijskoga nacionalnog orkestra pod ravnanjem šefa dirigenta Hugha Wolffa. Proslavljeni američki dirigent ovom je prilikom prihvatio ponudu organizatora da im se u ulozi solista pridruži naš netom diplomirao pijanist Ivan Krpan. Izvanredna je to prilika do koje mladi glazbenici teško mogu doći i nekako je bilo očekivano da dosta pažnje zagrebačke publike bude posvećeno upravo izvedbi Schumannova Koncerta za glasovir i orkestar u a-molu. Taj je koncert delikatni zalogaj za bilo kojeg interpreta. Treba imati dozu respekta prema bilo kojem mladom pijanistu koji se uhvati ukoštac sa Schumannovim koncertom, no bez obzira na kvalitetnu i korektnu izvedbu, ostaje blagi dojam nedorečenosti. Ništa nije posebno zasmetalo niti je odavalo tehničku nepripremljenost, izostale su samo finese koje bi sve dodatno oplemenile. Mrvicu prebrzi tempo u prvom stavku nije bio popraćen pripadnom energičnošću u kojima je brži tempo uziman kako bi se izbjegao odveć sentimentalan ton.

Ivan Krpan dok svira Schumanna  / Snimio Tugomir Hrabrić  

Kada je maestro Wolff u razgovoru nakon koncerta biranim riječima kazao kako je posebnost izvedbe bila mladenačka sloboda i uzbuđenje, možda se točno izrazio i primjereno objasnio spomenuti dojam nedorečenosti. Taj dojam proizašao je iz naglašavanja fantazijskog unutar Schumannova Koncerta, pogotovo u trećem stavku, koji fragmentiranošću dopušta najraznolikija tumačenja. Publika u Lisinskom u svakom je slučaju prepoznala kvalitete te izvedbe te gromoglasnim pljeskom zaslužila bis. Izbor je ponovno pao na Schumanna i njegovu Arabesku u C-duru, kroz koju nas je Ivan Krpan mnogo staloženije i usmjerenije proveo.

Središnji solistički koncert bio je uokviren kraćom uvertirom Le Corsaire, op. 21 (Gusar) H. Berlioza i Simfonijom u d-molu C. Francka, koju smo slušali u drugom dijelu. Izvrsno je Hugh Wolff pripremio orkestar i već je kod Berliozove uvertire bilo jasno kako će sve orkestralne boje i u daljem tijeku koncerta biti posložene na minuciozan način. U tretiranju orkestracije uvertira Le Corsaire na brojnim je mjestima okrenuta prema eksperimentu, ali smo s potpunim odobravanjem mogli pratiti to manje poznato orkestralno djelo jer je svaki prijelaz i svaka kombinacija orkestralnih skupina imala promišljeno mjesto. Tako Wolffovi mjestimično prenaglašeni dirigentski pokreti ni u jednom trenutku nisu bili promašeni, a viđena sinergija odavala je dojam suradnje višestruko dulje od dvije godine (Wolff je 2017. preuzeo mjesto šefa dirigenta).. U Wolffovu čitanju Franckove partiture posebno je došlo do izražaja miješanje tradicije francuske ars gallica i tečevina njemačkih modernista druge polovice 19. stoljeća. Svemu vagnerijanskom ili listovskom unutar te simfonije pridano je jednako pažnje kao i tipično francuskom stilu, kao da se i na taj glazbeni način htjelo pridonijeti raspravi o ujedinjenoj Europi, čije je središte upravo u Bruxellesu. Bez obzira kako je svatko pojedinačno u publici to doživio, svi zajedno možemo biti zadovoljni nastupom jednog od najuigranijih europskih orkestara.