Razgovor s vozačem

Nekada je u vozilima zagrebačkoga javnog prometa, a i u ponekom međugradskom autobusu, na vidljivom mjestu visio natpis: ZABRANJEN RAZGOVOR S VOZAČEM. Ja bih taj natpis svaki put zapazio i onda malo o njemu mislio, ali nikad nisam došao ni do kakva spomena vrijedna zaključka.

Ne znam jesu li taj natpis uočili i moji prijatelji – odreda nevozači – koje povremeno prevozim po gradu ili čak i od jednog do drugog mjesta u Hrvatskoj. Ako su i uočili, nije im to mnogo značilo, ili su pak zaključili da se njih takvi natpisi ne tiču, to više što se, kad putuju sa mnom, i ne nalaze u vozilu javnog prometa. Jer, ovo želim naglasiti: svi oni, kako sjednu pokraj mene, tako počnu govoriti. Ni jedan od njih nije brbljavac, nego bi se neke od njih moglo nazvati čak i šutljivim ljudima. A s druge strane, ono što mi govore nikad nije nekakvo lupetanje, nego je meni – dok držim volan i mijenjam brzine – to što oni pričaju uvijek zabavno. Jer, jedan mi govori o bolestima znanaca i prijatelja, drugi prenosi tračeve, treći priča viceve, a četvrti – sasvim očekivano – raspali po politici.

Ne znam ni sam kad sam zapazio tu rječitost svojih suputnika, ali u jednom sam času shvatio da moram cijeloj stvari posvetiti malo više pozornosti. Kad čovjek sve to poveže – naime, u jednu ruku one natpise, a u drugu ponašanje mojih suputnika – postane mu očigledno da se tu mora raditi o dvama posve suprotnim shvaćanjima prometa, pa čak – nemojte se smijati – i o dvjema suprotstavljenim teorijama komunikacije.

Promotrimo najprije onaj natpis u autobusu. Što je upravu poduzeća moglo natjerati da dade izraditi te parole, a potom da ih rasporedi po svojim vozilima u nekom obaveznom obliku, kao da je riječ o kutiji za prvu pomoć? Ja vidim tri moguća razloga.

Prvi je najobičnije uživanje u donošenju pravila ili, ako hoćete, u postavljanju ograničenja. Drugim riječima, firma kao da nam poručuje: vozilo je moje, pa ću ja i određivati kako će se ponašati oni koji njime putuju. A ima i neke slasti u tome da možeš nešto zabraniti, a tu zabranu prikazati kao silno važnu stvar, kao što su svojedobno – s neobično velikim uspjehom – zabranili pušenje u međugradskim autobusima, i kao što još i sad zabranjuju da se ulazi na jedna vrata, a izlazi na druga (čega se malo tko drži).

Drugi je mogući razlog zabrane želja da se vozaču osigura potrebna količina koncentracije. On u rukama drži sudbinu velikog broja ljudi, ponekad čak i naplaćuje karte, pa dakle ima i financijsku odgovornost. Ukratko, ima on posla preko glave, a razgovor bi mogao odvratiti njegovu pažnju od toga posla i tako prouzročiti tko zna kakve nevolje.

Treći razlog koji mi pada na pamet jest želja da se na taj način discipliniraju – da ne kažem uplaše – putnici u vozilu. Jer, ako prihvate zabranu razgovora, prihvatit će vjerojatno i sve druge zabrane i naredbe. A među njima je najvažnija obaveza kupovanja karte: ako je putnik tako intiman s vozačem da s njim može i razgovarati, možda onda neće ni platiti za prijevoz?

Veća kvaliteta vožnje

Svi su ti razlozi dobri, i ja se ni za jedan od njih ne bih mogao odlučiti prije nego što razmotrim zašto moji prijatelji i suputnici, čim sjednu pokraj mene, stanu pričati kao navijeni. I tu vidim tri moguća razloga.

Jedan je njihovo uvjerenje – prije nesvjesno nego svjesno – da se za vožnju – koja je, naravno, uvijek besplatna – ipak moraju nekako odužiti. A budući da bi bilo nepristojno ponuditi novac, putnici barem nastoje malko zabaviti vozača, pripovijedajući mu kakvu zgodnu anegdotu, ili barem razbijajući neugodnu tišinu do koje bi u toku vožnje moglo doći.

Sljedeći je razlog kombinacija navike i opreza. Svi su moji prijatelji, naravno, u ulozi suvozača ponekad putovali i noću, i tada su naučili kako je najopasnije kad vozač – na ravnoj i pustoj cesti i u tišini što vlada u vozilu – malko zadrijema, jer tada stvar može završiti i sasvim ružno. Zbog toga je toga vozača potrebno držati budnim i stalno mu nešto govoriti, po mogućnosti što zanimljivije, pa će na taj način putovanje imati sretan ishod. Pa premda ja svoje prijatelje vozim najčešće danju i na kratkim relacijama, oni ipak – gotovo po nekakvu uvjetnom refleksu – čim sjednu u auto, stanu mljeti kao prazne vodenice.

Napokon, tu je još jedan razlog, a to je strah. Pogledajmo istini u oči: možda moji prijatelji nemaju puno povjerenje u moje vozačke sposobnosti, možda su malko nervozni kad se sa mnom voze, jer se boje da ne unesrećim i njih i sebe. A mnoge ljude u takvim okolnostima uhvati ono što Dalmatinci zovu parlantina, to jest neodoljiva potreba da nešto govore i da pričajući potroše onu energiju što ju je strah u njima stvorio.

I sad, posve je jasno da obje teorije (mislim da ih sad već možemo tako zvati) – naime, ona koja proizlazi iz natpisa i ona koja proizlazi iz ponašanja mojih suvozača – nisu samo međusobno suprotne nego su u ponečemu i slične jedna drugoj. Slične su, naime, po tome što polaze od pretpostavke da iz onoga što one same traže i naređuju proizlazi veća kvaliteta vožnje. Natpis koji zabranjuje razgovor s vozačem temelji se na uvjerenju da će taj vozač bolje voziti ako mu nitko ne ulijeva u uho svoje misli i svoje emocije, pa još traži i odgovore na nekakva pitanja. A kod mojih je prijatelja obratno: njihova teorija počiva na vjeri da će vozač voziti bolje ako se u autu stvori dobra atmosfera, pa se putovanje svede na opušteno ćaskanje kao da sjedimo uz kavu: tako se onaj tko sjedi za volanom dovodi u vedro raspoloženje, koje će, dakako, povećati i njegove vozačke sposobnosti.

Dokaz naklonosti

Koja teorija govori istinu, ili barem koja bolje pogađa bit stvari? Da bismo na to pitanje odgovorili, moramo se najprije upitati kako se te teorije primjenjuju u praksi.

Kad je riječ o prvoj od njih – naime o onoj zabrani – neće biti bez značenja činjenica da se malo koji vozač autobusa ikada držao pravila koje mu visi nad glavom. Svaki je smatrao da je ta naredba namijenjena prije svega putnicima, pa ako bi se njemu razgovaralo – ako bi naletio koji prijatelj ili znanac – on bi i razgovarao, a ako bi mu se šutjelo, on bi šutio. A to znači da vozaču jednom treba razgovor, a drugi put tišina, ovisno o raspoloženju. Uostalom, on je u vožnji profesionalac, pa za njega i vrijede drukčija pravila nego za nas amatere.

A slično je i kod druge teorije, a ona se, dakako, odnosi isključivo na amatere. Zato ću i ja njezinu istinitost dokazati polazeći od sebe. Dobro znam da ima vozača koji vole da se u autu šuti, pogotovo na otvorenoj cesti, i to sam mnogo puta iskusio kao suputnik, pa sam se u skladu s tim i ponašao. Poznajem čak i čovjeka s kojim više ne bih rado putovao, jer u njegovu se vozilu od Osijeka do Makarske nije smjelo ni pisnuti. Možete misliti kako je njegovoj obitelji kad krene na ljetovanje! Ali isto tako znam da mene kao vozača suputničko glagoljanje zabavlja, ako ne zbog onoga što mi suvozači govore, onda barem zato što sam svjestan njihova truda da smisle što će i kako pripovijedati; gotovo da mi je to dokaz njihove naklonosti prema meni.

Toliko sam se već navikao na to njihovo pripovijedanje, da kao krunski dokaz mogu navesti priznanje da, kad vozim na dugim relacijama, a pritom u autu nema nikoga osim mene, često razgovaram sam sa sobom.