Pravna sigurnost osnova je svih ostalih sigurnosti

Na slobodnoj je studijskoj godini, iz niza razloga, predstojnik na Katedri za kazneno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Davor Derenčinović (1970, Zagreb). No obveza nije manje, dapače. Predsjednik Akademije pravnih znanosti Hrvatske potkraj ožujka imenovan je i predsjednikom GRETA-e, ustanove Vijeća Europe za prevenciju trgovanja ljudima. O hrvatskim i europskim izazovima, problemima i zadaćama Derenčinović se potrudio precizno i sveobuhvatno očitovati.

Snimio Boris Šćitar / Večernji list / PIXSELL

Koje ste si ciljeve postavili tijekom predsjedanja GRETA-om? Možete li približiti čitateljima tu ustanovu Vijeća Europe, kao i svoje predsjedničke obveze u dvogodišnjem mandatu?

GRETA je multidisciplinarna nezavisna skupina stručnjaka Vijeća Europe za prevenciju trgovanja ljudima. Sastavljena je od petnaest stručnjaka visoka moralnog ugleda i neupitna poznavanja materije suzbijanja trgovine ljudima. Riječ je o osobama koje se u svojim državama na različite načine bave suzbijanjem trgovanja ljudima – dolaze iz policije, tužiteljstva, nevladinih udruga, iz akademske zajednice... GRETA evaluira države stranke i utvrđuje u kojoj mjeri one provode mjere iz Konvencije o akciji protiv trgovanja ljudima iz 2005. Konvencija ima 47 država stranaka, među kojima je i Republika Hrvatska. GRETA organizira posjete državama strankama, i tada evaluatori imaju pristup svim ovlaštenim državnim tijelima, ali razmjenjuju iskustva i s nevladinim sektorom. S mojim izborom, GRETA prvi put ima predsjednika iz ovog dijela Europe, odnosno iz države koja je u smislu trendova trgovanja ljudima tranzicijska, ali koja sve više postaje i država podrijetla žrtava trgovine ljudima. U svom ću mandatu nastojati unaprijediti suradnju s drugim međunarodnim organizacijama (ponajprije s Ujedinjenim narodima, u kojima djeluje i institut posebnog izvjestitelja glavnog tajnika za borbu protiv trgovanja ljudima), nužnu za sprječavanje ove globalne prijetnje temeljnim ljudskim pravima.

S kojim se poteškoćama GRETA i druge europske institucije suočavaju, a koje mehanizme imaju kada je riječ o trgovini ljudima?

Sustav zaštite nad provedbom Konvencije jedinstven je. Uz GRETA-u, prema Konvenciji djeluje i Odbor država stranaka kao političko tijelo (u kojem sjede veleposlanici država stranaka pri Vijeću Europe), koje osigurava provedbu svih naših preporuka. Svaka država stranka je u evaluaciji jednom u četiri godine (dakle, jednom u evaluacijskom ciklusu koji traje četiri godine), a svake godine provjerava se ispunjavanje obveza, odnosno preporuka. Osnovni problemi s kojima se države stranke susreću u otkrivanju i progonu takva prikrivenog kriminalnog djelovanja jesu poteškoće u identifikaciji žrtava, osiguravanje pomoći i zaštite, osobito kad se radi o ranjivim skupinama poput djece bez pratnje, pripadnika nacionalnih manjina, migranata i slično. Svrha evaluacijskih mehanizma Vijeća Europe jest pomoći državama u poboljšanju sustava za sprečavanje trgovine ljudima.

Koliko su migrantski valovi promijenili sliku Europe? Postoji li, s obzirom na vaša brojna inozemna iskustva i suradnje, jedinstveni stav glede migranata?

U Europu je posljednjih godina (posebice na vrhuncu migrantske krize 2015) došao veliki broj migranata i izbjeglica ponajprije s područja Bliskog istoka i Afrike. Riječ je o tzv. miješanim migracijskim kretanjima (mixed migration flows). Jednim je dijelom riječ o izbjeglicama koje bježe pred ratom zahvaćenim područjima, dok se kod ostalih radi o drugim, prvenstveno ekonomskim razlozima dolaska u Europu (zbog neimaštine, elementarnih nepogoda i sl.). Očito je da europske države imaju poteškoća u ostvarivanju konsenzusa odnosno formiranju jedinstvene politike u odnosu na migracije. Moglo bi se reći da su nacionalne politike promigracijske ili pak antimigracijske. Teško je pronaći neku sredinu. Dablinski sustav, prema kojem o zahtjevu za azil odlučuje država prvog ulaska, doživio je slom jer osobe koje dolaze u Europu kao svoja konačna odredišta biraju države zapadne ili sjeverne Europe, a ne države prvog ulaska (Italija, Grčka, Španjolska i sl.). U svakom slučaju trebalo bi pronaći neku mjeru odnosno zlatnu sredinu između uvažavanja prava i potreba pridošlica i zaštite vrijednosti odnosno kulturnog identiteta Europe, kao i ravnomjerno raspodijeliti teret migracija među članicama europskog kluba, kojemu pripada i Hrvatska.

Što je nužno da pravna sigurnost bude kohezivno tkivo svih ostalih sigurnosti u suvremenoj Hrvatskoj?

Pravna sigurnost osnova je svih ostalih sigurnosti u društvu – socijalne, zdravstvene, osobne. Česta izmjena zakona, neujednačena sudska praksa, dugotrajni sudski postupci – sve to utječe na negativnu percepciju javnosti o radu pravosuđa. To nije samo ocjena hrvatskih građana nego i poslovne zajednice u zemlji i inozemstvu. O pravnoj sigurnosti ovisi i razina stranih ulaganja, gospodarski razvitak i općedruštveni boljitak. Taj je problem stvaran i tišti hrvatske građane.

Detaljno ste u Vijencu u prosincu iznijeli pravnu analizu presude hrvatskoj šestorci iz BiH. Ima li novih koraka nakon konzultacije Akademije pravnih znanosti, Ministarstva pravosuđa i branitelja haških osuđenika?

Tom su presudom, kojom je pala zavjesa na rad Haškog tribunala, dovedena u pitanje sva temeljna načela kaznenog prava – načelo zakonitosti, načelo krivnje, pravo na pravično suđenje i sl. Tu prvenstveno mislim na ekstenzivnu primjenu sporne teorije zajedničkog zločinačkog pothvata, neprimjeren odnos suda (često na granici šikaniranja) prema svjedocima i vještacima obrane i sl. Uvjeren sam da bi takva presuda nacionalnog suda bila osporena pred Europskim sudom za ljudska prava. Dakako, time ne relativiziram počinjene zločine, koji su za svaku osudu, već samo način na koji su ta kaznena djela atribuirana (uračunata) optuženicima. Ukazujući na pravnu neodrživost i nepravednost presude Haškog tribunala, Akademija je od početka ustrajavala na njezinu pobijanju bilo kroz reviziju (na temelju novih činjenica) ili preispitivanje (pravne povrede). U tijeku su konzultacije odvjetničkih timova uz potporu Vlade Republike Hrvatske odnosno Ministarstva pravosuđa i Akademije pravnih znanosti Hrvatske. Nakon što odvjetnički timovi usuglase strategiju djelovanja i pripreme odgovarajuće podneske, Akademija će provesti sve što je potrebno u smislu evaluacije odnosno recenziranja radi njihova podnošenja tzv. Međunarodnom rezidualnom mehanizmu. Bez obzira na ishod postupka, smatram da je važno što skorije, ali i što kvalitetnije, finalizirati postupak revizije ili preispitivanja. To će biti dokument vremena i osnova za neka buduća vrednovanja postupanja Haškog tribunala, ali i kritičkog preispitivanja odnosa Republike Hrvatske prema tom međunarodnom sudištu.

Kako komentirate presudu Žalbenoga vijeća Haškoga suda u slučaju Karadžić i doživotnu kaznu vođi bosanskih Srba?

Za mene je to bilo očekivano. Riječ je o nizu najtežih kaznenih djela uključujući genocid. Radovan Karadžić bio je među arhitektima i realizatorima tih zločina pa je i razumljivo da je Žalbeno vijeće odlučilo pooštriti kaznu. Ne bi bilo logično, a ni pravedno (premda je riječ o kategorijama koje su nespojive s većim dijelom ostavštine Haškog tribunala), da, primjerice neki Tolimir, kao dio zapovjednih struktura na nižoj razini odgovoran za genocid u Srebrenici, dobije kaznu doživotnog zatvora, a Karadžić kaznu zatvora od četrdeset godina. Premda je to s obzirom na njegove godine de facto doživotna zatvorska kazna, na simboličkoj razini to nije razmjerno ni pravedno. Ostaje, međutim, nezadovoljstvo, a to sam isticao u više navrata, što je Tribunal propustio utvrditi počinjenja genocida i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine (npr. u Prijedoru) te da je propustio među članove zajedničkog zločinačkog pothvata uvrstiti civilni i vojni vrh tadašnje Srbije (odnosno krnje Jugoslavije). Očito je da je svima nama, pa i pretežitom dijelu međunarodne javnosti, bilo jasno da su te strukture od početka bile uključene u planiranje i realizaciju zločina na području Bosne i Hercegovine. Čini se da to samo Tribunalu nije bilo jasno jer te činjenice iz nekih nedokučivih razloga nije našao dokazanima. Mislim da je to prvorazredna ne samo juridička nego i civilizacijska sramota po kojem ćemo ga pamtiti.

Izjavama Komisije HBK-a Iustitia et pax o migrantima i izbjeglicama ukazali smo i na važnost očuvanja kršćanskog identiteta i kulture, na kojima počiva suvremena Europa / U slučajevima Perković i Mustač postupili smo kao nezrela država koja prilagođava pravo potrebi ostvarivanja određenih (političkih) ciljeva

Kakvim ocjenjujete stanje u hrvatskom pravosuđu? Je li trodioba vlasti – iluzija u praksi? Koji su najbolniji institucionalni hrvatski problemi?

Ne treba zaboraviti naslijeđeni mentalitet naviknut na sustav jedinstva vlasti. Takav ambijent u kojem smo živjeli gotovo pola stoljeća razumljivo je otežao stvarnu trodiobu vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. Jedan od naših najvećih problema su u tom smislu i nedomišljeni selekcijski sustavi. Moramo ih popraviti jer ovako redovito svjedočimo tomu da najbolji ljudi nisu zaposleni na mjestima koja po svojoj kvaliteti zaslužuju. Primjerice, nedomišljeni eksperiment Državne škole za pravosudne dužnosnike doveo je do toga da neki od najkvalitetnijih ljudi ne mogu biti izabrani na dužnosničke pozicije u pravosuđu. Evo primjera. Konkretno, bili ste sjajan student prava, uspješno ste položili pravosudni ispit, zaposlili ste se kao savjetnik u sustavu Državnog odvjetništva, upisali ste Državnu školu i onda ste u jednom trenutku malo lošije napisali završni rad i zbog toga dobili nešto lošije ocjene. Prema postojećim propisima vi ste time izgubili i minimum izgleda zaposliti se u sustavu kao državnoodvjetnički zamjenik (dužnosnik). Dakle, taj jedan trenutak u vašoj karijeri, jedan loš dan, i vi ste osuđeni na savjetničku poziciju ili na odlazak iz sustava. Premda svi, posebno vaši nadređeni i kolege, znaju da ste izvrsni, vi nemate radnu ni pravnu sigurnost, budućnost vam je neizvjesna i sl. Tako se sigurno ne potiče izvrsnost niti se najkvalitetniji kadrovi zadržavaju u pravosuđu. Zapitajmo se – zašto i dokle?

Vjerojatno je teško ocijeniti, i(li) generalizirati, no je li Hrvatska nakon gotovo šest godina članstva u Europskoj Uniji – pravno uređenija kao država?

Izgradnja pravne države je proces. Bio sam član radne skupine za pripremu pregovora s Unijom u poglavljima koja se odnose na pravosuđe i ljudska prava. Mnoge su stvari tada i nakon toga učinjene. Doneseni su brojni zakoni, provedene brojne institucionalne promjene, pravosuđe je više puta restrukturirano i racionalizirano, mijenjala su se područja nadležnosti i sjedišta pravosudnih tijela i sl., no nije se u dovoljnoj mjeri radilo na unutarnjim promjenama mentaliteta i navika svih u pravosuđu i oko pravosuđa. Premalo je učinjeno na integraciji pravosuđa sa svim relevantnim razinama obrazovnog sustava. Ne može jedino Pravosudna akademija biti u funkciji edukacije pravosudnih dužnosnika. Stoga je potrebno ustrajavati i na povezivanju s drugim dionicima, primjerice akademskom zajednicom, kako bi pravosudni dužnosnici bili u mogućnosti usvojiti i ispravno primijeniti složene propise europskog prava koje je sada dio našeg pravnog sustava i koje je također podložno (odveć) čestim mijenama.

Član ste Komisije Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax. Što je nužno da njezino javno nastupanje o određenim pitanjima bude – glasnije, konkretnije, pa i češće? Otežava li vam biti članom ustanove koju, a priori, dominantni mediji kritiziraju i prije upućivanja u meritum izrečenoga?

Nedavno smo izašli iz uskrsne osmine pa je, smatram, prikladno prisjetiti se riječi koje sam čuo u jednoj nedavnoj homiliji koja me se duboko dojmila – sve vjere su obilježene križevima, ali samo naša, kršćanska vjera na osobit način slavi uskrsnuće. Po tome smo posebni i jedinstveni. Istina je, kako kažete, da smo izloženi kritikama pa i prije no što se čuju naši argumenti. Možda je pretjerano reći da je to neki naš križ. To bi bilo drastično. Možda prije izazov, a svaki je izazov ujedno i prigoda. Mene osobno taj oblik javnog djelovanja upotpunjuje kao intelektualca i vjernika. Uostalom, neke stvari u životu radimo iz osobnih, a neke iz nadosobnih razloga – radi doprinosa općem dobru društva. Ovo je za mene jedan od takvih nadosobnih doprinosa. Kada je riječ o radu Komisije, prigovaraju nam jednostranost, no brojnim smo izjavama dokazali upravno suprotno. Primjerice izjavama o migrantima i izbjeglicama (iz 2015. i 2018) – ukazali smo na važnost kršćanske milosti i civilizacijske tekovine pomoći ljudima u nevolji, ali i na važnost očuvanja kršćanskog identiteta i kulture na kojima počiva suvremena Europa. Prigovaraju nam također da smo apologeti vlasti. No ako pogledate izjavu o pravnoj nesigurnosti i disfunkcionalnosti javne vlasti (res publica – otuda i republika), vidjet ćete da otvoreno i argumentirano kritiziramo ne samo aktualnu nego i sve dosadašnje vlasti. Naša glavna zadaća jest promicanje socijalnog nauka Crkve i razvijanje kulture dijaloga pa i onda kada na drugoj strani ne nalazimo sugovornike za takav dijalog.

Može li i Akademija pravnih znanosti Hrvatske biti prepoznatljivija? Jasno da je nužno zadržati ozbiljnost i struke i institucije, ali kako se nositi s vremenom u kojemu se i stručno mišljenje traži što brže, sada i odmah?

Naravno da uvijek možemo više i bolje. Naglašavam da je Akademija pravnih znanosti Hrvatske bila i jest uključena u neke od najvažnijih projekata za hrvatsku državu u cjelini. To su projekti vezani za Haški tribunal, poboljšanje učinkovitosti pravosuđa, međunarodne sporove Hrvatske, članstvo u Europskoj Uniji. Imamo izvrsnu suradnju i s ostalim tzv. strukovnim akademijama – medicinskom, tehničkom i šumarskom – s kojima organiziramo različita događanja koja su od zajedničkog interesa za hrvatsku i svjetsku znanost. Već neko vrijeme pokušavamo ukazati donositeljima političkih odluka da se akademijama prizna status znanstvenih organizacija, jer djelovanje u svojstvu udruga građana ne samo da nije poznato u europskoj tradiciji i praksi nego znatno otežava naše djelovanje u financijskom, logističkom i svakom drugom smislu. Ne mogu se od nas očekivati čuda dok funkcioniramo na gotovo volonterskoj osnovi. Stoga su Koordinacija i Savjet Akademije nedavno donijeli odluku da se svima u Hrvatskoj, a posebno izvršnoj vlasti, u godini predsjedanja Europskom Unijom, skrene pozornost na potrebu rješavanja pitanja našeg statusa.

Jeste li, na pragu pedeset životnih godina, i evo gotovo 25 godina od diplome, dvadeset od doktorata, zadržali dio idealizma kada je riječ o kaznenopravnim aspektima u suprotstavljanju korupciji (i organiziranom kriminalitetu), što je bila tema vašega doktorskoga rada?!

Nisam, naravno! Danas sam jednako uvjeren da je pravo nezamjenjivo u stvaranju boljeg i pravednijeg društva, u kojem se cijeni znanje i rad, a ne veze i poznanstva. Danas, kad s vremena na vrijeme uzmem u ruke svoj doktorat, iznimno sam zadovoljan jer ga ni u jednom segmentu ne bih mijenjao. I da ga danas pišem, sve bih ostavio kako je i bilo. Dakako, vjerojatno bi bilo više izvora literature, osobito na hrvatskom jeziku, jer je u vrijeme kada sam ja o tome pisao u Hrvatskoj to bila gotovo tabu-tema.

Svakodnevno se o kaznenim djelima vrlo detaljno izvještava u hrvatskim medijima, i kaznena djela česta su tema rasprava stručnjaka i „stručnjaka“. Smatrate li da su hrvatske kazne dovoljno djelotvorne za počinitelje kaznenih djela?

Da, postali smo društvo iz crne kronike. Bavim se tim područjem znanstveno već dugi niz godina i uvjeren sam da linearno pooštravanje zakonom propisanih kazni nema smisla jer se sudovi pri izricanju gotovo redovito drže donje trećine kaznenog okvira. Mislim da je rješenje u daljim analizama takva stanja, pronalaženja razloga za precjenjivanje olakotnih i podcjenjivanjem otegotnih okolnosti od strane suda, pozicije tužitelja koji predlaže sankciju i sl. Brojna znanstvena istraživanja pokazuju da nije strogost kazne, već njezina izvjesnost i brzina ono što odvraća potencijalne delinkvente. Ljudi redovito računaju s tim da će izbjeći kaznu, pa bi sustav trebalo tako optimalizirati da im se, u situacijama u kojima se utvrdi krivnja, takva opstrukcija onemogući. To je i u interesu zaštite žrtve kaznenog djela koja sve više dolazi u žarište kaznenog prava. Ako je 20. stoljeće bilo stoljeće delinkvenata, tada 21. stoljeće pripada žrtvama.

Kako s odmakom od šest godina promatrate sve ono što se događalo u slučaju Josip Perković i Zdravko Mustać? Europski uhidbeni nalog i sva tumačenja odbijanja izručenja koja se danas čine kao neslana šala.

Taj je predmet vrlo zanimljiv i kao lakmus-test (ne)zrelosti hrvatskih institucija. Ja sam se od početka nastojao distancirati od političkih konotacija i kaznenog djela koje im je stavljeno na teret i zagovarao sam dosljednost u primjeni prava i pravnih načela. Unatoč tomu u medijima sam etiketiran kao kontroverzan jer sam najprije kritizirao Zakon o pravosudnoj suradnji s državama članicama EU, a potom i odluke sudova kojima je dopuštena njihova predaja Njemačkoj. U objema smo epizodama postupili kao nezrela država koja prilagođava pravo potrebi ostvarivanja određenih (političkih) ciljeva. Kod donošenja onoga što je u javnosti poznato kao Lex Perković (loše je kad se zakoni nominaliziraju jer se time i banaliziraju, a kod nas je to gotovo redovita pojava), tadašnja je Vlada kao predlagatelj unijela prijelaznu i završnu odredbu da se taj zakon ne primjenjuje na ranije počinjena djela i podnesene zahtjeve za predajom. Onda je, kako bi se ta sramota pošto-poto ispravila, a nakon što je zakon opravdano noveliran, donijeta sudska odluka o predaji okrivljenika Njemačkoj bez obzira što je za to djelo po hrvatskom zakonu nastupila zastara. Ta je odluka sasvim pogrešna, što pokazuje i kasnija praksa njemačkih sudova koji su odbijali predaju naših državljana po zahtjevima hrvatskog pravosuđa uz argument da je – nastupila zastara! Pametnomu dosta.

Što vam je slobodna studijska godina olakšala, a što otežala?

Slobodna studijska godina dobra je prilika posvetiti se brojnim započetim, a nedovršenim znanstvenim radovima. Ipak, nedostaju mi studenti i nastavnički posao, kojem se s radošću vraćam za nekoliko mjeseci.